Turskom premijeru Erdoganu izmiču iz ruku konci koje vuče sa svog položaja premijera. Ipak, trenutne alternative na političkoj sceni Turske ne obećavaju ništa dobro, komentira urednik Turske redakcije DW-a Baha Güngor.
Recep Erdogan je sigurno drugačije zamislio konačni zbroj rezultata svog rada u 2013. godini. Umjesto da se govori o zavidnoj stopi gospodarskog rasta, stabilnoj domaćoj valuti ili sve većem značaju Turske kao regionalne sile, pitanje koje se postavlja ne glasi više hoće li, nego kada će on otići s vlasti.
Čelnik konzervativno-religiozne stranke AKP raspolaže većinom glasova u parlamentu i još od svoje prve izborne pobjede 2002. godine mogao je vladati po svojoj volji, bez oporbe koju bi morao uzimati ozbiljno. Ipak, Erdogan je pravi pogrešku kao i mnogi drugi utjecajni vladari prije njega – smatra da je bezgrešan.
S vremenom je sve manje trpio kritike na svoj račun, a novinari, intelektualci i političari koji ne bi dijelili njegovo mišljenje, završavali bi u zatvoru. Na duge zatvorske kazne su osuđeni čak i vodeći generali turske vojske koji su navodno pripremali puč protiv njega.
Okrutna primjena sile protiv demonstranata
Umjesto da se razvije u velikog političkog vođu, na krilima uspjeha u Turskoj i inozemstvu, Erdogan je u ljeto 2013. počeo demontažu samoga sebe. Okršaji s demokratskim snagama i civilnim organizacijama koji su izbili na istanbulskom Trgu Taksim, a sve zbog jednog građevinskog projekta, pokazali su da je već odavno izgubio živce.
Živci su ga konačno izdali tijekom otkrića korupcijske afere još nečuvene u 90-godišnjoj povijesti moderne Turske. Kad su optužbe za pranje novca, krijumčarenje zlata, ilegalne bankovne transacije s Iranom i plaćanje mita za dobijanje građevinskih dozvola dosegle i sam vrh vlasti, Erdogan je pokušao napraviti rez. Ipak, smjena deset od ukupno 26 ministara u vladi nije uspjela zaustaviti razvoj događaja. Turska lira je pala na rekordno nisku razinu u odnosu na euro i dolar.
Sada mu je i Vrhovni sud pomrsio račune i proglasio pravno nevažećim njegov ukaz kojim je pokušao policiji i sudstvu vezati ruke, tako što ih je obvezao da pretpostavljenima moraju javljati sve pojedinosti o istragama koje vode.
Nema snažne oporbe
Ako Erdogan postane političkom žrtvom precjenjivanja samog sebe i ako ode s vlasti, alternative koje se nude ne znače ništa dobro za ovu državu, članicu NATO-a. Ne postoji vjerodostojna i snažna oporba. Najjači protivnik premijera je imam Fethullah Güllen, koji se sada sveti Erdoganu zbog njegove namjere da pod kontrolu stavi škole i zajednice Güllenovog pokreta. Ove škole su “kovačnice kadrova” tog pokreta, a sam Güllen već 13 godina živi u SAD-u i ne usuđuje se vratiti u Tursku.
Güllen je vjerski vođa. Njegovi ciljevi su nejasni, baš kao što su na početku bili nejasni ciljevi samog Erdogana. Zagovara li on uspostavu “božje države” u kojoj bi Kur’an bio ustav? Želi li pružiti dokaz da se religija i demokracija mogu međusobno dopunjavati i tako od Turske napraviti model za ostale islamske države i zajednice?
Onaj tko upadne u živo blato, nipošto ne smije pokušati sam se iz njega izvlačiti. Koprcanje rukama i nogama samo vodi još u dublje propadanje, a akciju spašavanja čini još težom. Erdogan se koprca već mjesecima. Akcija njegovog spašavanja, koja bi dovela do ostanka na vlasti, tako je sve teža.
Izvor: Deutsche Welle
