Zar nije sramota da u ratu silovane žene danas, toliko godina kasnije, moraju javno istupati kako bi netko obratio pažnju na njih i njihov problem?
Piše: Maja Sajler Garmaz | Vjesnik.hr
Iako je prošlo više od 20 godina od početka Domovinskog rata, žalosno je da se tek sada nešto ozbiljnije otvara pitanje procesuiranja zločinaca i zaštite žrtava brutalnog ratnog zločina silovanja. Mnoge žene, koje su u Vukovaru, ali i drugim u ratu okupiranim područjima prošle višemjesečni pakao stravičnih zlostavljanja i silovanja, i danas susreću svoje silovatelje, koji nikada nisu odgovarali za ono što su im učinili.
Poražavajući je podatak da je do sada okončano samo 11 postupaka protiv ratnih zločinaca-silovatelja. I to s tri oslobađajuće presude te osam osuđujućih, od kojih šest u odsutnosti optuženika. A žrtve su sve ove godine bile prepuštene same sebi. Država ih ni na koji način nije zaštitila. Još nemaju nikakav status i pripadajuća prava. Mnoge od njih po nekoliko su puta davale iskaze policiji i tužiteljima, a unatoč tome do danas se tako malo poduzelo.
Istina je da je takve zločine teško dokazati. Tim više jer su pripadnici paravojnih srpskih postrojbi žene zatvarali po kućama te ih tamo držali kao svoje roblje i sustavno ih silovali i zlostavljali. Njih Crveni križ nije mogao popisati, jer nisu bile u logorima za koje se znalo. No, zar se nikada nitko nije pitao kako su i koliko su stradale zatočene hrvatske žene za vrijeme srpske agresije? I zar nije sramota za državu da one danas, toliko godina kasnije, moraju dokazivati da su silovane i javno istupati kako bi netko obratio pažnju na njih i njihov problem?
Hrvatska ne smije okretati leđa činjenici da je najmlađa silovana djevojčica imala tek šest godina. Nju i njezinu tada 18-godišnju sestru silovalo je šest muškaraca u vrijeme okupacije Vukovara. Ne smije se ignorirati priča o Sunčici na koju su, kao bebu od osam mjeseci, bacali teške vojničke jakne i skoro ju ugušili dok su joj silovali 19-godišnju majku. Kao ni priča o ženi koja je zbog stalnih silovanja zatrudnjela, o njezinu spontanom pobačaju na podu hladne samice te metlom pometenom nedonoščetu.
Da, teško je uopće i čuti za takve okrutnosti, a kamoli zamisliti da netko živi s tim, potpuno odbačen i zaboravljen. Nijednoj žrtvi silovanja ne smiju se okretati leđa, jer sve one su, iako nemaju ožiljak od metka, teško ranjene – imaju otvorene rane na duši i pogaženo dostojanstvo.
