Velimir Šonje, savjetnik Hrvatske udruge banaka i autor redovitih analiza HUB-a, napisao je za Tportal članak u kojem problematiziram ili, bolje rečeno, osporavala često iznošenu tezu da je Republika Hrvatska devedestih godina prošlog stoljeća goleme novce uložila u sanaciju banaka koje je onda prodala za bagatelu. Taj vrlo zanimljiv i poučan članak prenosimo u cjelosti:
Često se javno iznosi stav da su na rehabilitaciju hrvatskih banaka potrošene milijarde, a da su one potom prodane u bescjenje. Drugačije nije bilo ni prekjučer u političkom talk showu Nulta točka Mislava Togonala. Gledateljstvo se još jednom susrelo s teorijom zavjere, a sve na temelju pogrešne metodologije i naknadne pameti
Nije prvi put da se iznosi stav da su na rehabilitaciju hrvatskih banaka potrošene milijarde, a da su one potom prodane u bescjenje – kao što se to dogodilo u političkom talk showu Nulta točka Mislava Togonala, emitiranom prekjučer, u večernjem terminu prvog programa Hrvatske televizije.** Neki su sudionici u ovoj emisiji iznosili tvrdnje koje se kose s elementarnom ekonomskom logikom. U emisiji je nekoliko puta spomenuto da je na hrvatske banke potrošeno više od 80 milijardi kuna poreznih obveznika, a da je od prodaje dobiveno malo više od 5 milijardi ili oko 7%. To je, navodno, znak ‘tragedije’ i ‘pljačke’.
Te brojke su same po sebi problem. Nije poznato otkud su izvedene. Koliko je meni poznato, zadnji stručni pregled troškova sanacije rađen je u HNB-u 2000. i može se pronaći na stranicama HNB-a u rubrici publikacije – pregledi (P-2). Tada je zbroj troškova procijenjen znatno manjim od iznosa koji su spominjani u emisiji.
Same brojke ne bi bile toliki problem da se iz njih ne izvlači zaključak o pljački Hrvatske, a u sljedećem se koraku traže i imena navodnih krivaca. Od Glasa Koncila preko Hrvatskoga sabora, od HTV-a do većine hrvatske javnosti, upravo omjer ta dva broja, tj. odnos navodno uloženog i dobivenog, logika je kroz koju se gleda na prošlost bankarstva u Hrvatskoj.
No, baš ta navodna logika preskače neke osnovne financijske kategorije i činjenice iz naše bliže i dalje ekonomske povijesti. Štoviše, ta je navodna logika posve pogrešna.
Revizija krajem osamdesetih: banke imaju više obaveza od vrijednosti imovine
Prvu nezavisnu međunarodnu reviziju poslovanja banaka u bivšoj Jugoslaviji naručila je vlada Ante Markovića potkraj osamdesetih godina XX st. Pokazala je da su banke prije rata imale manju vrijednost imovine od obaveza.
Ako vam ova logika nije intuitivno bliska, zamislite da dignete kredit i kupite stan. Koliko iznosi vaše neto bogatstvo odnosno vaš osobni kapital? Bio bi jednak vrijednosti stana kada ne biste morali vratiti kredit, da ste stan kupili iz vlastitih sredstava. No, ako morate vraćati kredit, vaš kapital ili vaša glavnica bit će jednaka vrijednosti nekretnine umanjenoj za vrijednost obaveze po kreditu. Zbog male glavnice izloženi ste ogromnom riziku ako vrijednost nekretnine padne ili tečaj deprecira, pa naraste kunska protuvrijednost kreditne obaveze. U nekom lošem scenariju netko će vam morati pomoći da se izvučete ili ćete bankrotirati. Isto vrijedi i za kapital odnosno neto vrijednost banaka, kao i svakog drugog trgovačkog društva.
Nakon Markovićeve porazne procjene uslijedili su rat i razaranja, dramatičan ratni pad ekonomske aktivnosti i hrvatska verzija hiperinflacije 1991.-1993. U jeku rata dogodilo se i monetarno osamostaljenje. Sva potraživanja hrvatskih banaka od institucija bivše federacije i klijenata iz drugih republika postala su sumnjiva i sporna. A onih u zemlji koji su bili u stanju vraćati dugove više nije bilo mnogo.
Možemo samo zamisliti kako su ovi događaji utjecali na banke. Ako su prije rata banke bile u takvom stanju da je nekome trebalo platiti da ih uzme, u kakvom su tek stanju bile u toku rata?
Naknadna pamet sve “zna”, osim ispravno računati
Likvidnost sustava je do 1994. održavana na umjetan način uz pomoć Narodne banke. Ljudi nisu trebali biti diplomirani ekonomisti da shvate kako nakon 45 godina socijalizma, hiperinflacije i rata, banke ne mogu biti zdrave. No, da su ljudi znali kakvo je stvarno stanje banaka u ratu, ne bi ni lipe tamo ostavili. Zbog toga je novostvorena država počela pomagati, za razliku od one prethodne koja je banke tj. njihove štediše potkradala. Nije pomagala bankarima, nego njihovim deponentima. Cilj je bio osigurati kakvo-takvo funkcioniranje financijskog sustava i spriječiti da ljudi ne izgube u potpunosti svoj novac, ne bi li se postupno obnovilo zdravlje banaka i povjerenje u sustav nove države.
Prve mjere – tzv. Velike obveznice i preuzimanje stare devizne štednje iz razdoblja bivše YU u javni dug (zajedno nešto više od 4 milijarde USD), samo su smanjile minus, tj. višak vrijednosti obaveza iznad realne vrijednosti bankarskih aktiva. Među većim bankama jedini je izuzetak bila Zagrebačka banka koja je nakon tih operacija isplivala iznad vode. Dakle, i nakon prvih operacija pomoći trebalo je nekome platiti da uzme preostale velike banke, jer im je vrijednost obaveza i dalje bila veća od fer vrijednosti imovine. Drugim riječima, trebalo je uliti još kapitala da bi banke došle do toga da vrijede – nulu.
Završne sanacijske operacije izvedene su od 1996. do 2000. Približno su se u to vrijeme dogodile i značajnije prodaje prethodno saniranih banaka – Privredne, Riječke, Slavonske, Splitske i Dubrovačke (Croatia banka je sanirana ali nikada nije prodana – ostala je u vlasništvu države i pod njenom je kapom postajala sve manje važna i danas je marginalna mala banka).
Ako su banke prodane za ukupno 5 i nešto milijardi kuna, kao što su tvrdili sudionici Togonalove emisije, kako možemo znati jesu li prodane ispod cijene? Ovdje nije moguće prikazati stručno utemeljen izračun, ali se na osnovu brojki koje iznose sudionici javne rasprave može primijeniti elementarna financijska logika čiji će rezultat biti bitno drukčiji od onoga koji je hrvatska javnost u spomenutoj emisiji imala prilike čuti.
Vrijednost kapitala u knjigama svih hrvatskih banaka na početku 2000. godine iznosila je oko 12 milijardi kuna. Od toga je oko 8,5 milijardi bio uplaćeni dionički kapital. Sanirane banke koje je država preuzela i kasnije prodala predstavljale su oko 30% udjela u kapitalu bankarskog sustava. To znači da se u ovako brzinskoj aproksimativnoj kalkulaciji, saniranim pa prodanim bankama može pripisati približno 4 milijarde kuna ukupnog računovodstvenog kapitala, od čega oko 2,5 milijarde kuna dioničkog kapitala. Slijedi da su banke tada prodavane uz premiju, iznad knjigovodstvene vrijednosti kapitala (5 i pol milijardi je više od 4 po koliko je proknjižen kapital i više nego 2 puta više od vrijednosti dioničkog kapitala). Usporedbe radi, tržišna vrijednost dionice PBZ-a danas je niža od knjigovodstvene vrijednosti po dionici, što ukazuje na činjenicu da su banke 2000. prodavane po vrijednosti koja je bila relativno veća (u odnosu na knjigovodstvenu vrijednost) od njihove današnje tržišne vrijednosti.
Ispod cijene? Iznad cijene? Ne zna se…
Iz navedenoga se ne može ništa zaključiti. Ovo su vrlo grube aproksimacije podložne pogreškama. No, još se manje toga moglo zaključiti iz dezinformacija koje su izbačene pred našu javnost u spomenutoj emisiji HTV-a. Tamo osim aproksimativnih (tj. vjerojatno pogrešnih) brojki korištene i sigurno pogrešne metode. No, svejedno, skupina komentatora, analitičara i političara već nas godinama uvjerava u veliku zavjeru na temelju pogrešne metodologije, a neki od njih to su ponovno učinili i u Togonalovoj emisiji.
Ako vjerujete da je ovdje napisano nešto što ima smisla, nemojte ni na trenutak pomisliti da ovaj tekst tvrdi da su banke dobro prodane. Objektivna financijska procjena, ako ona uopće ima smisla nakon 12 godina – jer uvijek se radi samo o naknadnoj pameti – zahtijeva puno više podataka i detalja iz razdoblja od 1991. do 2000., analizu tržišnog ambijenta i svih relevantnih transakcija kupnje banaka i drugih financijskih institucija iz toga vremena i iz niza drugih država. U tom smislu, i ovaj osvrt nije pouzdan na razini konkretnih brojki. Budite skeptični. Dok netko ne napravi analizu na kvalificiran i stručno provjerljiv način, prema metodama koje su prihvaćene u financijskoj struci, nitko neće imati legitimitet tvrditi da su banke pred više od 10 godina prodavane dobro ili loše. Za početak treba pod hitno promijeniti pristup i metodu, jer ova koja se koristi za dodatno frustriranje javnosti, jednostavno ne valja.
Na kraju, teško se oteti dojmu da je ova vruća rasprava dobrim dijelom motivirana sindromom naknadne pameti. Implicitno se pretpostavlja da smo ‘mi’ (ma tko to zapravo bio) mogli ostvarivati dobit i uvećavati kapital banaka istim tempom kao što su to u zadnjih desetak godina činili njihovi novi vlasnici. Na žalost, sudbina sanirane Croatie i dvaput sanirane HPB u razdoblju od 1999. do 2009. dokazuje da za takvo vjerovanje ne postoje realna uporišta. Upravo suprotno, uspjeh saniranih pa prodanih banaka pokazuje da su prodane sposobnim i odgovornim vlasnicima. A kako su to hrvatske banke koje čuvaju novac hrvatskih građana i poduzeća, vrijednost te sigurnosti kroz 12 godina neusporedivo je veća od vrijednosti milijuna koji su jednom davno za te banke dobiveni.
Izvor: Tportal
