Što nas čeka na Hrvatskoj televiziji pod vodstvom nove ravnateljske i uredničke ekipe, pita se komentatorica Tportala Đurđica Klancir dok analizira najnovije informacije o profesionalnom putu urednika prvog programa HRT-a Željka Rogošića.
Njega je ravnatelj Goran Radman ponosno predstavlja kao svog kuma, a obojica su dobili svojevrsni blagoslov i od predsjednika države u spektakularnoj završnici tv showa “Do posljednjeg zbora”. U svom komentaru Đurđica Klancir piše:
U boj, u boj! Orilo se iz stotina grla uredno poredanih zborova u golemoj dvorani, bljeskali su reflektori a kamere su maestralno kružile i dizale ushit. U prvom redu publike, stisnuti, sljubljeni, ozarenih lica, poneseni glazbom, predsjednik države, dr Ivo Josipović, s pratnjom iz Ureda predsjednika, pa onda Goran Radman, glavni ravnatelj HRT-a, zatim novi nedavno izabrani ravnatelj programa Goran Rotim, a tu je i novi urednik prvog programa, Željko Rogošić, neosporna zvijezda zadnjih izbora na HRT-u, kum i svojta ravnatelja osobno, kojim se već danima bave manje-više svi mediji.
Znamo da je emisija “Do posljednjeg zbora” tu da uživamo u glazbi, ali kad bi se barem kamera još malo okrenula, pa da vidimo ima li došaptavanja, smijuljenja, kakva je atmosfera u tom prvom redu. Ovo je ipak rijetko viđena senzacija: kada ste zadnji puta vidjeli ugošćivanje predsjednika države u zabavno-glazbenom tv showu? I sve je tako iskričavo i impozantno, je li HRT možda za ovo impresivno okupljanje velikog broja zborova i predsjednika države i novoizabranog vrha HRT-a angažirao samog Krešu Dolenčića?
Predsjednik se penje i na pozornicu, nije u bijeloj uniformi doduše, niti ne prilazi pionirka s kiticom ljubičica, ali uz Barbaru i Duška, on i ovakav u svom komornom odijelu pod razigranim tv osvjetljenjem, dok evocira uspomene tipa “ja sam isto bio zboraš…”, sigurno ubire još nekoliko bodova na onoj misterioznoj Ipsos Puls ljestvici najpopularnijih političara.
Ivan pl. Zajec sigurno nije snivao da će poslužiti kao zvučna kulisa za ceremoniju ustoličenja menadžmenta i uredništva jedne javne televizije. Kakva moćna dosjetka!
Tko god je osmislio ovo uprizorenje mora da je već na listi za kakvo odlikovanje, možda Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske.
Taj prvi red, to eksplicitno ispreplitanje politike i upravnog vrha najmoćnijeg medija u državi, valja promatrati kao svojevrsni blagoslov novoizabranih.
Samo dan nakon što je glavni ravnatelj Radman izabrao ravnatelja Rotima, a onda navodno njih dvojica zajedno kuma Željka Rogošića, novinari su pitali predsjednika države što misli o tom potezu. Nije čudno, naime, Gorana Radmana smatralo se njegovim izborom, pa je, vjerojatno, novinare zanimalo je li i ovo dublje kadroviranje osmišljeno u Uredu predsjednika.
Točno je da je predsjednik u svom odgovoru tipično pleo “može i ovo i ono”, da je to možda nezgodno, ali opet da kumstvo/srodstvo ne bi smjelo biti prepreka nečijem karijernom usponu ako netko ima neosporne kvalitete za neki posao.
U slučaju Radman-Rogošić po prvi puta u novijoj hrvatskoj praksi kadroviranja u politici i državnim, odnosno javnim tvrtkama, susreli smo se s metodom otvorenog, gotovo ponosnog, naglašavanja nepotizma: već u trenutku imenovanja glavni ravnatelj i ravnatelj programa odlučili su veselo istaknuti da je novoizabrani urednik HRT1, Željko Rogošić, ujedno i kum glavnog ravnatelja. Možda je to iz kakvog udžbenika za krizno menedžiranje? Ako se okreće na šalu, nije tako strašno?
K tome, ustvrdilo se da je na Rogošiću inzistirao Rotim.
Je li Goran Rotim preklinjao Radmana da mu dopusti uzeti Rogošića, a Radman je uzvraćao: nemoj Gorane, što će mi raditi, ta kum mi je?
Možda je Rotim uzvratio: Ne brini Gorane, spreman sam sve udarce preuzeti na sebe, jer HRT 1 može biti jedino kvalitetan pod Rogošićevom komandom!
Ostaje na žalost prekriveno velom tajne kako je Rotim slomio Radmana i prisilio ga da onda zajedno izaberu Rogošića.
Činjenica jest da je izabran, i da je mandat Gorana Radmana za svagda obilježen ovim bizarnim izborom.
Niti je Radman u međuvremenu prokomentirao ili argumentirao svoj izbor, zaozbiljno i detaljno, osim onog da se radi “o profesionalcu”, niti je Goran Rotim dobio priliku obrazložit zašto je inzistirao, ako jest, na Rogošiću, niti je Rogošić objasnio svoj koncept prvog programa.
U međuvremenu redala su se otkrića o karijeri Željka Rogošića te su se rasvjetljivale nejasnoće iz životopisa. Novinari, primjerice, nisu mogli ne zapaziti šupljine u prezentiranju njegova rada u tvrtki Core medija, drugi su se sjetili da je u vrijeme uspona kontroverznih građevinskih poduzetnika, braće Žužul, vlasnika Skladgradnje, tvrtke koja je sada upravo na sudu zbog sumnji za izvlačenje milijuna iz HACa, redakcije poslovnih novina u “ime braće Žužul” običavao nazvati – Željko Rogošić, treći su izvukli iz arhiva njegov tekst iz faze Nacionala, u kojem je za smrt Ive Pukanića poimence optužio novinarke koje su branile pokojnu Pukanićevu suprugu u vrijeme njihova nemilosrdnog bračnog ratovanja, a bilo je i onih kojima je izazivala neugodu činjenica da je Rogošić u novinarstvo zapravo ušao kao kombinacija funkcioner-novinar, da je pisao u novinama a primao plaću u Partiji.
A onda je još i otkriveno da je doslovno falsificirao biografiju. Napisao je naime da je osamdesetih bio urednik unutarnje politike u Slobodnoj Dalmaciji i kasnije u Nedjeljnoj, pretpostavlja se, zato što je natječaj tražio urednički staž. No, pokazalo se da to nije točno: tada je bio zaposlenik u Centru za idejno-teorijski rad Saveza komunista Hrvatske a u Slobodnoj i Nedjeljnoj je bio vanjski suradnik.
Ali ne, nije to otkriće pokrenulo na HRT-u nikakvu istragu ili provjeru u radnoj knjižici.
Željko Rogošić u odgovoru Slobodnoj Dalmaciji ustvrdio je da nije to tako precizno objasnio u službenoj biografiji jer “formular traži kratke opise poslova”. Dodao je još, ne pretjerano samozatajno, da je tada još bio na početku karijere “i da se nije mogao, niti htio odlučiti između bavljenja novinarstvom i znanosti.”
Neovisno o tome što je bio mlad, i neodlučan, Rogošić je međutim zaključio da je već tada mogao biti “ne samo urednikom u unutarnjoj politici, već i urednikom unutrašnje politike u stalnom radnom odnosu, što mi je glavni urednik u više navrata i nudio.”
Nekako se poklopilo, i trljanje uz samog predsjednika države u prvom redu, dok su stotine grla fascinantno zvale “U boj, u boj” na “njegovom” prvom programu HRT-a, a već sutradan objava pojašnjenja o biografiji, u Slobodnoj Dalmaciji.
Uspjeh za uspjehom, pomislio je Rogošić.
Svima im je očitao bukvicu, jest da nije bio urednik zapravo, ali njega je još tada neimenovani glavni urednik Slobodne preklinjao da on to bude. Zar se to ne može unijeti u biografiju?
Željko Rogošić danas više nije neodlučan, zna što želi, ne dvoji više između “znanosti” i novinarstva, odlučio je naprosto zaobići i jedno i drugo.
Ili je to ipak “znanost”? Spakirati se skupa s predsjednikom države u prvi red tv showa, u prime timeu? Kakva kumstva, svojte, rodbinske i ostale čudne veze, prepravljene biografije, dogovorno novinarstvo, koga to briga ovdje?
Predsjednikov nastup u tv showu popraćen je, naravno, gromoglasnim pljeskom.
Ne vidimo radost u prvom redu. Ali kao da je osjećamo. Tko je pljeskao najsnažnije?
Hvala kamermanu što je, vjerojatno spontano, poštedio gledatelje tog prizora. Mlade i nevine, koji tek uče da se snishodljivošću ne bi smjelo napredovati. Stariji su ionako već cinični ili rezignirani, ili neosjetljivi. Ili spadaju u one koji su naučili da se dodvoravanjem moćnima može najjednostavnije napredovati.
