Opće je mišljenje goleme većine građana Hrvatske da su naši iseljenici dali veliki doprinos u obrani domovine od velikosrpske agresije. Bez sudjelovanja i različitih oblika pomoći hrvatskih iseljenika na početku devedesetih godina prošloga stoljeća Hrvatska bi se teško uspjela obraniti.
Prisutnost na prvim linijama bojišnice širom Hrvatske, golema materijalna pomoć za nabavku oružja kao i humanitarna pomoć u lijekovima, odjeći, hrani, lobiranje u zemljama u kojima žive ili su pak rođeni, diplomaciji, investicijama u gospodarstvo bilo je popraćeno velikim nacionalnim nabojem i domoljubnim zanosom.
Nažalost danas smo svjesni da je taj pozitivni i osobito emocionalno domoljubni naboj koji je vladao u odnosima između domovine i iseljeništva postupno jenjavao, tako da danas nažalost gotovo da uopće ne postoji. U nacionalnom je interesu, međutim, znati iskoristiti golem znanstveni, kulturni, sportski, vjerski i gospodarski potencijal hrvatskih iseljenika.
Svjedoci smo kako se u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina pod pritiskom briselske administracije događaju velike promjene i reforme u svim područjima hrvatskog društva. Pridruživanjem Hrvatske Europskoj Uniji ti pritisci odnosno reformiranje hrvatskoga društva neće stati. Naprotiv, Hrvatska će biti suočena s još većim izazovima i zahtjevima za institucionalnim promjenama i mijenjanjem načina života njezinih građana. Postavlja se pitanje jesmo li kao društvo svjesni tih izazova, i imamo li rješenje i odgovor kako se suočiti s nadolazećim izazovima i problemima.
Bez državne strategije
Svi smo svjedoci da u posljednjih nekoliko godina sve više i više napose mladih visokoobrazovanih Hrvata napušta zemlju i odlazi u zapadne demokratske zemlje svijeta u potrazi za boljim školovanjem i poslom. Svojim odlaskom oni pogoršavaju ionako lošu demografsku sliku Hrvatske. S pridruživanjem Hrvatske Uniji, imajući u vidu geostrateški položaj naše zemlje, potencijal ekonomskoga rasta, osobito u turizmu i poljoprivredi, kao i druge razvojne mogućnosti, pretpostavljamo da će ona postati veoma zanimljiva i privlačna za useljavanje ne samo ljudi iz susjednih zemalja. To će biti veliko breme za hrvatsko gospodarstvo, osobito ako se uzme u obzir činjenica da velike i moćne članice Unije žele zaustaviti dolazak novih useljenika u svoje zemlje, nastojeći ih zadržati u zemljama poput Hrvatske. U mnogim zapadnoeuropskim zemljama jača antiuseljenička klima, koja poprima ozbiljne oblike organiziranja i pravljenje javnoga pritiska na vlade da potpuno zaustave nove migracije. Ako ne to, onda barem da se ukinu socijalne beneficije i smanji materijalna pomoć useljenicima te da se drastično smanji broj novih useljenika. U nekim zemljama, poput Švicarske, državne vlasti organizirale su program koji je nudio besplatne zrakoplovne karte i novčani honorar svim useljenicima koji pristanu na povratak u zemlju podrijetla, s time da potpišu ugovor kojim se obvezuju da se više nikada neće vratiti u Švicarsku.
Pridruživanjem Hrvatske Uniji 1. srpnja, među mnogim društvenim pitanjima koja su od nacionalnog interesa za Hrvatsku, iskreno se nadam da će se pitanje hrvatskog iseljeništva, odnosno odnosa između domovinske i iseljene Hrvatske, ponovo aktualizirati. Uspostavom demokratske Republike Hrvatske i pridruživanjem Uniji njezina uloga i djelovanje među hrvatskim iseljenicima drastično se mijenja u odnosu na vrijeme devedesetih godina prošloga stoljeća. Naime, postavlja se legitimno pitanje hoće li Hrvati koji žive i rade u europskim zemljama posljednjih desetak i više godina nakon 1. srpnja prestati biti useljenici i radnici na „privremenom radu“? Kako će članstvo Hrvatske u Uniji utjecati na Hrvate u prekooceanskim zemljama koji imaju hrvatsko državljanstvo? Hoće li Hrvatska konačno osmisliti današnjem vremenu primjerenu državnu strategiju prema svojim iseljenicima (nažalost i nakon dvadeset godina demokratske i slobodne Hrvatske ona ne postoji) koja se neće sa svakom političkom promjenom na vrhu državne vlasti mijenjati. Formiranjem državne strategije koja bi uskladila i odredila odnose prema hrvatskim iseljenicima vratilo bi se izgubljeno povjerenje i popravili narušeni odnosi između domovine i iseljeništva. Mnogima je, i ne samo Hrvatima, neshvatljivo, imajući u vidu mnogobrojno iseljeništvo, da Hrvatska ne želi ili ne zna iskoristiti svoj znanstveni, gospodarski, kulturni, sportski, vjerski pa i politički potencijal u smislu lobiranja. Hrvatska u Uniji zahtijeva i nov odnos prema hrvatskim iseljenicima. No da bi se taj odnos prema hrvatskim iseljenicima promijenio, potrebno je u prvom redu analizirati dosadašnje oblike te suradnje i iznad svega prilagoditi ih zahtjevima i potrebama današnjeg vremena, odnosno situaciji i stanju koje vlada kako u domovini tako i u iseljeništvu.
Negativni stereotipi
Današnji odnos između domovinske i iseljene Hrvatske na najnižoj je razini u zadnjih nekoliko desetljeća. Već sam spomenuo neke od razloga za današnje nezadovoljstvo hrvatskih iseljenika politikom hrvatske vlade prema njima. Primjedbe se uglavnom odnose na zakonske i administrativne mjere, koje umjesto da potiču brži i lakši povratak i ekonomske investicije, one ne samo da usporavaju nego često sprečavaju povratak. Politika koju političke i ekonomske elite vode prema hrvatskim iseljenicima nije nova pojava u hrvatskom društvu. Ona datira daleko u hrvatsku povijest, što se može najbolje vidjeti u riječima Stjepana Jobsta, potpredsjednika Organizacije iseljenika Zagreb koji je prilikom Iseljeničke konferencije održane 1931. u Zagrebu, obraćajući se okupljenim iseljenicima, između ostaloga rekao: „Vi ste se, braćo, uvijek, i to opravdano, tužili da domovina ne posvećuje svojoj iseljenoj djeci nužnu pažnju. Svi emisari staroga kraja dočekani su od vas bolnim i ogorčenim riječima: Zašto dolazite k nama samo onda kada nešto trebate? Zašto su vam miliji naši dolari nego mi?“
Nesporazumi i problemi na relaciji domovina i iseljeništvo u prvom su redu zasnovani na nedovoljnom međusobnom poznavanju i pogrešnim percepcijama obiju strana. S jedne strane i dan-danas u javnom i političkom životu Hrvatske postoje dva negativna stereotipa o hrvatskim iseljenicima, koji datiraju još iz Jugoslavije. Po njima, prvi negativni stereotip zasnovan je na laži da su hrvatski iseljenici pripadnici ekstremne emigracije skloni terorizmu, ultraradikalni desničari, simpatizeri i nasljednici fašističke ideologije. Drugi negativni stereotip zasnovan je na prikazivanju hrvatskih iseljenika kao neškolovanih ili polupismenih primitivaca koji su kao pripadnici najnižega sloja hrvatskoga društva napustili domovinu. I pored činjenice da ta dva stereotipa ne odgovaraju istini, nažalost u većem dijelu hrvatske javnosti i dalje prevladava ta slika o hrvatskim iseljenicima. Ta percepcija, uvjetovana ideološkim uvjerenjima i osobnim gospodarskim interesima pripadnika političke i ekonomske elite, razlozi su što se sustavno onemogućuje masovni povratak hrvatskih iseljenika, a osobito njihove investicije. Činjenica je da po službenim podacima Svjetske banke novčane pošiljke hrvatskih iseljenika samo za prošlu godinu iznose 1 milijardu i 156 milijuna eura. Ako se tomu dodaju investicije u nekretnine, doprinosi u hrvatskom turizmu, onda je ta impozantna svota još mnogo veća. Zašto se taj podatak ignorira i zašto nema javne rasprave o toj temi u široj javnosti?
S druge strane u iseljenoj Hrvatskoj postojala je romantična slika Hrvatske koja nije odgovarala stvarnosti. Bila je to slika hrvatskih iseljenika zasnovana na njihovu nedovoljnu ili gotovo nikakvu znanju, osobito o državnim strukturama i institucijama u zemlji, a naročito o kadrovskim strukturama koje su bile zastupljene u njima. Samo zahvaljujući velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku pripadnici dva različita duhovna i ideološka svijeta hrvatskoga nacionalnog korpusa nastupili su zajednički, moglo bi se reći iz različitih pozicija, pa čak i interesa. Jedni s idejom davanja doprinosa za uspostavu demokratske i slobodne Hrvatske, a drugi uglavnom da sačuvaju vlastitu kožu i položaj koji su, mora se reći, u danom trenutku do maksimuma iskoristili za svoje uske političke i materijalne interese. Svi nesporazumi, promašeni pokušaji kao i različite inicijative za uspostavu kvalitetnije suradnje i boljih odnosa između iseljene i domovinske Hrvatske koji su nastali od 1990. pa sve do danas moraju se gledati u okviru gore spomenutih odnosa.
Centar hrvatskog iseljeništva
U ovom bi trenutku, s obzirom na sve rečeno, trebalo osnovati katedru hrvatskog iseljeništva, sa svrhom istraživanja i upoznavanja javnosti s problematikom, povezivanja i obrazovanja mladih istraživača i drugih djelatnika u iseljeništvu. Potom i knjižnicu hrvatskog iseljeništva, jer zasad postoje samo određeni fondovi u NSKZ, IMIN i nekim drugim lokalnim ili zavičajnim knjižnicama. Arhiv iseljeništva također je važan: postoji fond u HDA u Zagrebu, u nekim gradovima i privatnim zbirkama. Muzej iseljeništva kakav ne postoji u Hrvatskoj. Potreban je i centar hrvatskog iseljeništva koji bi obuhvatio sve gore navedene ustanove i dotadašnje institucije koje se bave iseljeništvom – u takvu istraživačko-kulturno-znanstvenom centru bile bi prije svega cjelokupne bibliografije, baze podataka, adresari, informacije…
Kako je suradnja s hrvatskim iseljeništvom jedan od važnih nacionalnih interesa za Hrvatsku, nužno je nakon pridruživanja Hrvatske Uniji hitno reorganizirati postojeće institucije koje se bave iseljeničkom problematikom, ili pak ustanoviti nove, da bi Hrvatska napokon mogla iskoristiti potencijal koji nudi hrvatsko iseljeništvo.
Piše: Marin Sopta, Vijenac
