Dolazak je Judith Reisman dragocjen jer je djelovao kao lakmus papir pomoću kojeg smo mogli vidjeti pravu sliku našeg društva
Piše: Nino Raspudić | Večernji list
Zadnji je put ovoliko ljudi bilo na Filozofskom kad se hapsilo Budišu, napisao mi je prijatelj prekjučer u 19 sati. Jedan sat prije izašao sam s Fakulteta jer sam dragom kolegi te večeri govorio na predstavljanju knjige. Kad sam vidio da se nose plakati: “Spriječimo fašizaciju društva” i “Ujedinjeni protiv fašizma”, pomislio sam kako možda opet gostuje Stjepan Mesić. U devetnaest godina, koliko sam u kontinuitetu na Filozofskom, jedina osoba koja je tamo gostovala, a koju se argumentirano može optužiti za veličanje fašizma, bio je bivši predsjednik.
U famoznom govoru u Australiji iz 1992. godine, u kojem kazuje kako smo pobijedili 1941. i kako se nemamo što ispričavati zbog Jasenovca, Mesić nije ustašovao kao pubertetlija, poput Drage Pilsela, nego kao pedesetosmogodišnjak. Bit će da mu je taj govor, uz poznate antisrpske doskočice poput one o zemlji na opancima, donio ove godine nagradu Srpskog narodnog vijeća “za doprinos očuvanju vrijednosti antifašizma”.
No nije gostovao Mesić, nego se radilo o debati dr. Judith Reisman, američke komunikologinje i velikog borca protiv djela i naslijeđa Alfreda Kinseya i dr. Aleksandra Štulhofera, hrvatskog seksologa, koji je, među ostalim, suradnik Kinseyeva instituta i suautor spornog Kurikuluma zdravstvenog odgoja.
Dolazak je Judith Reisman dragocjen jer je djelovao kao lakmus papir pomoću kojeg smo mogli vidjeti pravu sliku našeg društva. A ono je izrazito kiselo, netolerantno, nasilno. Možemo smatrati da su njezine ocjene Kinseya neutemeljene, kao i njena kritika pornografije, seksualnih sloboda i preuranjenog seksualnog “odgoja”.
Ali to treba argumentirati. U cijeloj se toj priči ovih dana nije govorilo o meritumu, nego je odmah krenula hajka kojom se govornicu nastojalo delegitimirati. Najprije starim dobrim etiketiranjem da je fašistkinja i da relativizira holokaust, i to zbog njenih teza o natprosječnom udjelu homoseksualaca u vodstvu Trećeg Reicha.
Kad se otkrilo kako je gđa Židovka, čiji je veći dio obitelji stradao u konc-logorima, da joj kćer i unučad žive u Izraelu i nakon što ju je primio zagrebački rabin, agitprop mijenja taktiku pa je pokušava diskreditirati kao pseudoznanstvenicu, unatoč doktoratu na dobrom američkom sveučilištu.
Na kraju se krenulo s izravnom sabotažom. Ono što je dio medija prezentirao kao trijumf pametnih hrvatskih studenta s Fakulteta političkih znanosti nad zatucanom pseudoznanstvenicom, nakon pregleda cijele snimke pokazuje se kao klasična sačekuša u kojoj se, nakon predavanja, dežurna “higijeničarka” iz publike najprije legitimirala kao konzumentica pornografije na dnevnoj bazi, i uz to je ustvrdila kako joj zbog toga ništa ne fali, da bi potom osobi koja joj može biti baka, bez ijednog protuargumenta na ono rečeno u predavanju, rekla kako ju je sram da ona govori na njezinu fakultetu.
Na opasku gđe Reisman kako je studentica indoktrinirana komunizmom reagirao je dekan koji je izvrijeđao gošću, izvalio banalnost da su studenti odrasli poslije komunizma (kao da se totalitarni mentalni obrasci ne prenose i transgeneracijski, pogotovo uz isti kadar), optužio Katoličku crkvu za indoktrinaciju, a studente nazivao “kids” (možda nesvjesno aludirajući na istoimeni, mučni film Larryja Clarka).
Agitprop je nakon toga izvijestio kako su studenti održali lekciju nadmenoj američkoj babetini, a dekana Zakošeka promovirali u Batmana. Sutradan su došli i odgovori s druge strane koji su Zakošeku izvadili da je 1989. bio jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu i da je, za razliku od pseudoznanstvenice, 1986. doktorirao na temu socijalističkog radničkog samoupravljanja što je fundamentalna znanost. Uz to iskopali su i da je “higijeničarka” aktivistica Rekoma.
Na dekana se obrušio i HHO, a cirkus se nastavio sabotažom u Cinestaru, gdje nije bilo moguće projicirati film “Kinseyevi pedofili”, a odjednom su crkla i sva tri mikrofona.
Dan poslije gđa Reisman je u civiliziranoj atmosferi održala predavanje na Medicinskom fakultetu, a večernja tribina, koja se trebala odigrati na Filozofskom, izazvala je toliko dobar odziv publike da se nije mogla održati. Šteta je što dr. Reisman i dr. Štulhofer nisu mogli sučeliti argumente.
Oboje su tolerantni ljudi spremni razgovarati, što se za dobar dio, očito navijačke publike, ne bi moglo reći. Da je opstrukcija te demokratske diskusije bila organizirana i da bi se dogodila i da na Filozofski nije došlo nekoliko tisuća ljudi, svjedoči izjava mladića koji je u kameru Televizije Student rekao: “Ne znam što bih mislio točno o takvim ljudima tako da…, ljudima pod navodnicima, ali u principu mi je veoma drago da smo uspjeli izvesti to što smo izveli iako nam nije bilo u planu, a to je da skupimo dovoljno ljudi da se blokira sve ovo, ali na civilizirani način.”
Nije najgore to što se svjesno išlo onemogućiti diskusiju dvoje neistomišljenika o društveno relevantnoj temi, nego je zastrašujući totalitarni mentalni sklop balavca koji javno, u kameru, daje izjavu kojom fašistički dehumanizira neistomišljenike. To je ono kad govori o “ljudima pod navodnicima”.
On je čovjek, a oni koji ne misle kao on nisu ljudi. Pretvaranje neistomišljenika u životinje je temeljna karakteristika svih totalitarizmima, od nacista koji govore o Židovima kao štakorima i gamadi do komunističkog diskursa o neprijateljima kao zvijerima o čemu je briljantno pisao sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević. Ako je seksualni i dalje upitan, nakon svega barem možemo ustvrditi kako smo deficitarni s temeljnim odgojem.
