“Kao zapovjednik 115. brigade Zrinski Hrvatskoga vijeća obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, od osnutka pa sve do završetka njezina ratnog puta, a prije toga prvi zapovjednik Samostalne bojne Propatria, osjećam zapovjedničku, moralnu i svaku drugu obvezu podnijeti ovo izvješće svojim pretpostavljenima i kazati kako je raspuštanje isto kao i ustrojavanje ove brigade, bilo plansko, a ne stihijsko, potreba jednoga trenutka i interesa hrvatskoga naroda, potkrijepljena odlukama političkoga vodstva HVO HZ Soli, prožeta stajalištima svekolike hrvatske duhovne i intelektualne elite, koja se, zajedno s mojim zapovjedništvom, cijelo vrijeme postojanja brigade rukovodila posebnim i općim interesima hrvatskoga pučanstva naših prostora, ne želeći mu nauditi niti u jednomu trenutku ili dovesti u pitanje njegovu egzistenciju, dostojanstvo i materijalna dobra”, zapisao je pukovnik Zvonko Jurić u Izvješću kojega je poslao Glavnomu stožeru HVO-a nakon raspuštanja tuzlanske 115. brigade.
U Tuzli su već u ožujku 1992. godine ustrojene prve postrojbe HVO-a (Sokolovi iz Živinica i Propatria iz Drijenče), uspostavljajući nadzor nad prostorom na kojemu žive Hrvati, poglavito u podmajevičkim selima, gdje je prijetila i najveća opasnost od srpskoga agresora. U međuvremenu se organizira i Teritorijalna obrana, iz koje će kasnije izrasti Armija RBiH, a hrvatski bojovnici uvezuju mlade hrvatske postrojbe s područja pet općina (Lopare, Živinice, Lukavac, Banovići i Tuzla} u jednu brigadu, čiju osnovu čine spomenute Propatria i Sokolovi.
Prva ustrojena brigada
Tuzlanska 115. brigada Zrinski HVO službeno je osnovana 10. svibnja 1992. godine i bila je prvom ustrojenom obrambenom vojnom postrojbom na tuzlanskomu ozemlju. Upravo su njezini pripadnici izvodili tamošnje prve pothvate protivu JNA i četničkih paravojnih snaga. Zapovjedništvo su činili branitelji s ispečenim jednogodišnjim iskustvom sa slavonskih bojišnica, gdje su, kao dragovoljci, branili napadnutu Hrvatsku, a Brigada je, osim na tuzlanskomu području, borbeno djelovala i na planinama Majevici i Ozrenu, potom prema Šekovićima, u Gradačcu i u Bosanskoj posavini, na prostoru Brčkoga.
Od osnutka pa do raspuštanja, do kojega je došlo 10. siječnja 1994. godine, Brigadom je zapovijedao pukovnik Zvonko Jurić. U sustav HVO-a upisana je pod ustrojbenom oznakom R-1335 Tuzla, a činile su ju: Prva bojna Pro patria, Druga bojna Frankopan, Treća bojna Herceg Stjepan i Četvrta bojna Kralj Tomislav. Brojala je ukupno više od tri tisuće pripadnika i ostvarila potpunu zaštitu hrvatskih prostora tuzlanskoga podneblja, davši značajan obol obrani Posavine, na prostoru djelovanja 108. brigade HVO-a, gdje je i pretrpjela najveće gubitke, čak 61% od ukupnoga broja poginulih joj pripadnika.
“Naš se narod u potpunosti poistovjetio s našom vojskom. Naše je postojanje i djelovanje toliko ujedinilo hrvatsko tijelo u Tuzli, da je iz naše brigade iznikao čitav niz športskih, kulturnih i gospodarskih ustanova pa čak i stvorena podloga za ustrojavanje političkoga tijela HVO HZ Soli. U našim smo selima potpomogli školstvo i zdravstvo, izgradili smo 5,5 km prometnice koja i danas spaja Drijenču s ostalim hrvatskim selima. Čak je i Hrvatsko športsko društvo Zrinski, koje je djelovalo od 1913. do 1949. godine, našom zapoviješću obnovljeno u listopadu 1993. godine”, prisjeća se za Hrsvijet.net danas ponosni veteran Zvonko Jurić.
Tuzlanska je 115. brigada bila u tim početcima materijalno i tehnički izrazito nadmoćna u odnosu na sve postrojbe kasnije nastale Armije RBiH, a tijekom 1992. i 1993. godine, tuzlansko su podneblje nadzirali kao dio zapovjednoga sustava HVO-a HR HB, ali u suradnji s Drugim armijskim korpusom, čineći zajednički obrambeni sustav od srbijanskih i mjesnih srpskih vojnih i paravojnih odreda.
Početak hrvatsko-muslimanskoga rata
“Sveza s političkim i vojnim vrhom Herceg-Bosne putem logistike, ustroj prema načelu pješačke brigade HVO-a, vojne iskaznice i redovita povezanost radiovezom, kao i zbrinjavanje naših ranjenika putem Sanitetskoga stožera HVO-a, davalo je našim ljudima dodatan polet i snagu. Bili smo i osjećali se hrvatskim vojnicima i braniteljima, premda ozemljem nismo mogli biti dijelom hercegbosanskoga tijela”, ističe Jurić koji je redovito komunicirao s Glavnom stožerom HVO-a, izvještavajući ih o stanju u Brigadi, stanju na bojišnicama, ali i o odnosu s neprijateljem i s partnerskom stranom, napose u vremenu kada je došlo do hrvatsko-muslimanskoga rata u drugim dijelovima pokrajina Bosne i Hercegovine.
Dana 23. ožujka 1993. Jurić je uputio dopis predstojniku Odjela obrane GS-a Bruni Stojiću, pišući kako se brigada Zrinski našla se u vrlo teškomu stanju, poradi nedostatka pogonskoga goriva.
“S obzirom na površinu koju pokrivamo i na naš stalni angažman u Posavini, a i na prijevoz naših potrepština iz Mostara, minimalne količine koje dobivamo od 2. korpusa ni približno ne zadovoljavaju naše potrebe. U izravnim kontaktima odobrili ste mi dosad za potrebe naše brigade 20 tisuća litara goriva. Međutim, zbog nedostatka cisterni za prijevoz, preuzeli smo samo 2500 litara. Ovoga smo puta osigurali dvije cisterne za prijevoz od Dalmacije do Tuzle, s mogućnošću prijevoza ukupno 24 tisuće litara te vas molimo da odobrite tu količinu”, stoji, uza ostalo, u tomu dopisu, u kojemu Jurić traži i osiguranje svježega mesa za ishranu vojnika, za koje bi poslao i hladnjaču.
Mjesec za mjesecom te 1993. donosio je nove ratne sukobe dojučerašnjih suboraca, a najopasnija za Tuzlu bila su borbena djelovanja između HVO-a i Armije na prostorima koji su najbliže Tuzli. U travnju izbija otvoreni rat između HVO-a i Armije u Zenici, kada je otet Živko Totić, zapovjednik zeničke brigade HVO-a Jure Francetić, a četvorica njegovih pratitelja ubijeni. U kasnijim je danima ubijen 31, a u muslimanske ratne logore odvedeno najmanje 320 pripadnika zeničke brigade HVO-a. U lipnju otpočinje muslimanski napad na Žepče, gdje HVO zaustavlja izdajničke nasrtaje, ali ostaje u potpunomu okruženju od strane srpskih i muslimanskih snaga. Dana 6. studenog 1993. pripadnici Postrojbe za posebne namjene MUP-a i Vojne policije Prvoga korpusa Armije RBiH upale su u vojarnu sarajevskoga HVO-a, u prostorije Glavnoga stožera i u sjedište Vojne policije HVO-a, zarobivši hrvatske bojovnike i zatočivši ih u bivšu vojarnu Viktor Bubanj koja je postala ratnim logorom.
Ratni zapovjednik sarajevskoga HVO-a, pukovnik Slavko Zelić, u razgovoru za mrežnu stranicu www.hvosarajevo.ba svjedoči kako je Zapovjedništvo Prvoga korpusa Armije RBiH priopćilo Odluku o ukidanju Stožera HVO Sarajevo i o ustrojbi Hrvatske brigade Kralj Tvrtko u sastavu toga korpusa, u koju je većina Hrvata, na kraju, bila primorana pristupiti.
“Momci iz dvije naše satnije, zbog neprihvaćanja novih okolnosti, prešli su Miljacku i predali se Srbima. Bili su zarobljeni šest mjeseci, izvodili najteže radove, pri čemu su trojica poginula, jedanaestorica su ranjeni, a njih 75 ostali su trajnim invalidima”, prisjeća se Zelić.
Predanost tuzlanskih Hrvata pravednoj borbi Herceg-Bosne
Plamteći hrvatsko-muslimanski rat diljem bosanskih sela i gradova, koji se rasplamsao i u Hercegovini, ipak nije buknuo i na tuzlanskomu području, ali stanje nije bilo nimalo nalik onomu iz dana suradnje u otporu koji je pružan srbočetničkim snagama. Zapovjednik Jurić 23. srpnja 1993. godine upućuje Glavnomu stožeru HVO-a Informaciju o vojno-političkomu stanju na prostoru odgovornosti Brigade. Informacija je naslovljena na pozornost general bojnika Milivoja Petkovića.
“Politička klima u kojoj živimo i strukture civilne vlasti na tuzlanskomu području nisu radikalno promijenili stajalište i odnos naspram hrvatskoga pučanstva ovoga prostora niti naspram 115. brigade. To ne znači kako ne postoje povećana politička tenzija naspram Hrvata i ekstremna istupanja koja zasad nisu institucionalizirana i ne predstavljaju politički kurs muslimanske vlasti u Tuzli. Zapovjedništvo Brigade cijeni kako kreatori ovakove politike naspram Hrvata ovih prostora polaze od procjene vojničke snage 115. brigade i onoga što bi sukobi mogli donijeti. Brigada Zrinski naspram četnika drži crtu od 10 km i to na strateškomu smjeru, jednim od vrata Tuzle. Ta crta osigurava hrvatska sela i omogućuje, brzim manevrom postrojbi, borbeni raspored koji će ih u potpunosti zaštititi. Vojska i pučanstvo ne razmišljaju o dragovoljnomu seljenju s ovih prostora, a 115. brigada u svojemu odnosu s Muslimanima nije izgubila svoj hrvatski identitet brigade HVO-a. Teško nam pada to što se naše brigade bore protivu postrojbi Armije RBiH u Središnjoj Bosni i u Hercegovini, a mi zajedno sa njima protivu četnika. Agresore na naš narod nismo birali mi, već oni nas i spremni smo boriti se protivu svakoga agresora koji nas napadne. Nismo niti ćemo odstupiti od politike HZ HB. Molimo Vas, gospodine generale, prenesite našu potporu pravednoj borbi našim brigadama protivu agresorskih postrojbi Armije RBiH sa željom da što prije uspostave nadzor nad cjelokupnim ozemljem Herceg-Bosne”, zapisao je, između ostaloga, pukovnik Jurić toga srpnja 1993. godine.
Naime, tuzlanska je brigada HVO-a već u siječnju 1993. iz tuzlanskoga stožera Armije RBiH dobila nalog, pored vojničkoga znamenja HVO-a na odorama nositi i oznake Armije, na što Hrvati nisu pristali, poglavito jer im partnerska strana uopće nije imala mjerodavnost zapovijedati. Od lipnja, pak, kreću sve izravniji pritisci, premda je Jurić još 14. svibnja 1993. godine, u tuzlanskoj vojarni Husinska buna, danas imena Husein Kapetan Gradaščević, bratimio 115. brigadu s Prvom tuzlanskom brigadom Armije, u čije je ime Povelju o bratimljenju potpisao zapovjednik bojnik Jusuf Šećerbegović.
Sarajevski pritisak za počinjenje veleizdaje
“Naša vjernost Hrvatstvu i Herceg-Bosni izazvala je strahovit medijski odgovor muslimanske strane, što je prouzročilo negativan naboj kod muslimanskoga puka naspram naše vojske i pučanstva, a sve se više i mjesnih tuzlanskih političara javno zalažu za ukidanje HVO-a. U jesen nas naveliko nazivaju agresorima, jednako kao i četnike, zovu nas ustašama i ratnim zločincima, a mi i nadalje pod svojim oznakama, u sastavu HVO-a, čuvamo svoje položaje i još uvijek zajedno s Armijom držimo bojišnicu protivu Srba. Sukob Armije i HVO-a oko Vareša, gdje se naš ratni partner, Drugi korpus Armije RBiH, izravno sudario s postrojbama HVO-a, doveo je do kulminacije netrpeljivost u Tuzli”, svjedoči nam Jurić.
Drugi je armijski korpus tada već imao nadmoć i snagu vojnički poraziti tuzlanski HVO, gdje bi i hrvatsko civilno pučanstvo, što se dade zaključiti iz iskustva drugih prostora na kojima je Armija napala dojučerašnje suborce, doživjelo istrebljenje. Međutim, snage HVO-a pokrivale su jako bitne položaje prema Srbima i, sukladno posebnosti područja, bile su dislocirane po planinskim selima pa su se Muslimani odlučili na političku odnosno na državnu prinudu.
“Odlukom Predsjedništva RBiH, br. 1592/93., od 14. prosinca 1993. godine, brigada Zrinski trebala je biti preimenovana i prijeći u sastav tri tuzlanske brigade Armije RBiH. Uslijedila je zapovijed zapovjednika Armije RBiH i zapovjednika Drugoga armijskog korpusa od 29. prosinca 1993. o provođenju Odluke Predsjedništva. Pristanak na taj čin svi smo u Zapovjedništvu Brigade i u HVO HZ Soli smatrali činom izdaje. Praktično su nas doveli u položaj biranja između dva zla: promijeniti oznake i, po zapovijedi Armije, jurišati na postrojbe HVO-a u Središnjoj Bosni, što je postalo sudbinom sarajevskih branitelja, ili stupiti u oružani sukob s Muslimanima te, s obzirom na neravnopravan odnosa snaga, izgubiti sve, poput Hrvata Kaknja i Vareša. Odabrali smo treći put”, ponosno nam Jurić tumači vrhunski vojničko-politički manevar, kojim je spašeno na desetke tisuća života.
On je 16. prosinca 1993. godine, na dokumentu pod djelovodnim brojem 224/12-424, hrvatskomu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku HR HB mr. Mati Bobanu, predsjedniku HVO-a HR HB dr. Jadranku Prliću i generalu Anti Rosi u GS HVO-a uputio dopis nazivlja Vojno politička implikacija glede odluke Predsjedništva BiH o transformaciji brigada HVO u postrojbe Armije RBiH.
“Vjerujemo kako je politika hrvatske države naspram Hrvata BiH pragmatična jer svi živimo na jednomu kompaktnom prostoru te nam se i interesi, glede različnoga geopolitičkog položaja, razlikuju. Svjesni smo kako se na jednomu dijelu bivše BiH vode borbe za zaokruženje HR HB, što je svakako hrvatski interes, ali isto tako vjerujemo kako je i ova naša borba, a gdje nismo u stanju ozemno se povezati s HR HB, u hrvatskomu interesu. Pred našim je zapovjedništvom dvojba: izgubiti dio hrvatskoga identiteta ili krenuti u oružani sukob sa našim vojno-političkim okruženjem, u čemu procjenjujemo kako su nam minimalne ili gotovo nikakove mogućnosti za uspjeh. Sa svim smo se dosadanjim dvojbama nosili sami, ali sada, prvi put, tražimo od Vas savjet jer je ovo povijesni trenutak, a iza nas stoji dvije tisuće bojovnika i oko 40 tisuća hrvatskih pučana”, upozorio je Jurić cjelokupan hrvatski vrh.
No, na odgovor ipak nisu čekali do unedogled nego je vrh HVO HZ Soli, nakon jednotjednoga vijećanja, odlučio kako će u sukob s Armijom ući samo ukoliko budu prvi napadnuti, jer ako, zbog stvaranja crte obrane prema Muslimanima, oslabe bojišnicu prema Srbima, a dođe do pregrupiranja srpskih snaga, spasa više nema.
Raspuštanje 115. tuzlanske brigade HVO-a
“Kako rekoh, odabrali smo treću mogućnost kojoj se nitko nije nadao, i 10. siječnja 1994. godine završili ratni put 115. brigade Zrinski HVO-a HR HB. Cjelokupan smo vojni potencijal, oružje i opremu, ostavili u hrvatskim rukama, prebacivši sve u sela iz kojih smo držali bojišnicu prema Srbima. To je Zapovjedništvo Drugoga armijskog korpusa, premda iznenađeno, prešutno odobrilo jer im je bilo u interesu, a istoga dana kada smo donijeli Odluku o raspuštanju Brigade, pokazala se sva dvoličnost naših dojučerašnjih ratnih suboraca te je Zapovjednik Armije RBiH službeno pohvalio 115. brigadu za ukupan doprinos, iskazanu hrabrost i požrtvovanost njezinih bojovnika”, prisjeća se Jurić koji je još 6. siječnja 1994. godine, na dokumentu pod djelovodnim brojem 233/01-433, izvijestio GS HVO-a o nakani raspuštanja Brigade. Značajno je primijetiti kako u prethodnomu dopisu on Republiku BiH naziva bivšom, a u ovomu Izvješću njezino Predsjedništvo i Armiju RBiH takozvanima, što svjedoči o značajno drukčijoj ratnoj klimi u odnosu na prvo razdoblje Domovinskoga rata.
“Kako bismo spriječili progon hrvatskoga civilnog pučanstva i vojske, jer naspram sebe imamo 32 brigade Armije RBiH, predsjedništvo HVO HZ Soli donosi u Odluku o raspuštanju 115. brigade Zrinski HVO-a prije stupanja na snagu odluke tzv. Predsjedništva RBiH”, zapisao je u Izvješću, na koje je Glavni stožer odgovorio s potpunom suglasnošću.
Nakon prestanka postojanja 115. brigade, većina njezinih pripadnika nastavlja ratni put u hrvatskim postrojbama diljem Herceg-Bosne i Hrvatske, najvećma u sastavu 107. i 108. brigade HVO-a odnosno u Gradačcu i u Brčkomu. Oni koji su odlučili ostati u Tuzli doživjeli su organiziran policijski progon, nasilno vojačenje u postrojbe Armije ili, pak, zarobljavanje i odvođenje u zloglasne muslimanske ratne logore.
“Nekoliko desetina naših momaka odlučilo se na izrazito riskantan čin prelaska preko crte razdvajanja prema Srbima na Majevici i na Ozrenu. Uglavnom su zarobljeni i kasnije razmijenjeni pa su završili u postrojbama HVO-a u Žepču, Središnjoj Bosni ili u Hercegovini”, završio je Jurić ovu nesvakidanju ratnu priču.
Zapovjedništvo Brigade, osim zapovjednika Zvonka Jurića, činili su: načelnik Stožera Brigade Milenko Horvatić, načelnik Odjela za ONP Davorin Vidić, načelnik Odjela za izvještajne poslove Ivo Banović, načelnik Odjela za ustroj i za kadrovske poslove Milenko Grgurić, načelnik Topništva Ilija Josić, načelnik Inženjerije Vinko Marković, načelnik Veze i KZ-a Dragan Šimić, načelnik RBKO-a Ilija Stojak, načelnik Ureda Nebojša Josić, pomoćnik zapovjednika za IPD Mijo Čajić, načelnik Odjela SIS-a Niko Jurić, pomoćnik zapovjednika za logistiku Marko Mijatović, načelnik Tehničke službe Vlado Lončar, načelnik Intendantske službe Mijo Antić, načelnik Sanitetske službe Zlatko Pavljašević, načelnik Prometne službe Branko Lukić i načelnik Financijske službe Zlatan Matuzović.
Piše: Darko Juka | Hrsvijet.net
