Širom Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka građani su održali masovne prosvjede posljednjih nekoliko tjedana prizivajući okončanje autokratske vlasti. Oni žele bolju vladu, manje korupcije i bolje ekonomske prilike, a dolaze iz različitih slojeva i skupina uključujući neke zabranjene islamističke organizacije. Što ove organizacije žele i što se može očekivati u regiji?
Tijekom 23 godine na vlasti bivši tuniski predsjednik Zine El Abidine Ben Ali vršio je pritisak na oporbene organizacije uključujući one koje su se zalagale za uvođenje islamske vladavine. No sada, s odlaskom gospodina Ben Alija, Rachid Ghannouchi, vođa zabranjene islamističke stranke Ennahdha, vratio se u Tunis nakon 22 godine izgnanstva.
Njega su u zračnoj luci dočekale pristaše, a u izjavama je pokušao odbaciti uobičajene stereotipe. “Islamski pokret proteže se od Osame bin Ladena pa do turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Zašto me mediji više uspoređuu s Bin Ladenom ili pokojnim iranskim vođom Homeinijem kad sam ja više poput Erdogana?”
Javno mnijenje u Tunisu pomiješano je po ovom pitanju. Bivši tuniski vođa okarakterizirao je Ennahdhu kao islamističku terorističku organizaciju no neki je stručnjaci vide kao više umjerenu. Walid Phares s Nacionalnog vojnog sveučilišta u Washingtonu autor je knjige „Nadolazeća revolucija“. On uspoređuje organizaciju Ennahdha s Muslimanskim bratstvom u Egiptu ili Strankom pravde i razvitka u Turskoj. “Oni žele povećati svoje sudjelovanje u vlasti, no njihov će glavni izazov biti jednom kad se nađu unutar vlade – hoće li se založiti za punu islamističku državu ili će pak biti umjereniji poput turske Stranke pravde i razvitka”.
Ian Lesser, bio je savjetnik predsjednika Billa Clintona za Sjevernu Afriku. On kaže da je situacija u Libiji nepredvidljiva jer se ne zna koja će struja islama prevladati. “Postoji nekoliko načina na koji bi različite islamske struje mogle prevladati u Libiji. S jedne strane imamo legitimne političke snage, a na drugoj vrlo nasilne elemente uključene u međunarodni terorizam”.
I neki strani državnici, poput talijanskog premijera Silvia Berlusconija i ruskog predsjednika Dmitrija Medvjedeva, izražavaju bojazan od širenja islamskog ekstremizma. U Egiptu oporbeni pokret u koji je uključeno i Muslimansko bratstvo okončao je 30-godišnju vladavinu predsjednika Hosnija Mubaraka.
John Esposito, koji predaje vjerska i međunarodna pitanja na sveučilištu Georgetown, kaže: “Muslimansko bratstvo u Egiptu djelovalo je unutar sustava vlasti najmanje 40 godina kao društveni i politički pokret, često osiguravajući neke društvene službe i to bolje nego vlada. Ta je organizacija djelovala je unutar represivnog režima.”
Nathan Brown sa sveučilišta George Washington kaže da je Muslimansko bratstvo izrodilo radikalni pokret no, dodaje Brown, ne želi u potpunosti onemogućiti funkcioniranje postojećeg društva. “Oni žele postupnu islamizaciju društva. Oni žele da ljudi nauče više o religiji.”
Nakon ustanaka u Tunisu i Egiptu i Alžirci su izašli na ulice. Ali Belhadj jedan je od dvojice čelnika zabranjene Islamske fronte spasa. “Narod se ne boji. Vlasti su te koje se boje. To je obmana. Oni kažu neka narod odluči, e pa onda to i dopustite.”
Islamska fronta spasa želi pretvoriti Alžir u islamsku republiku. Trebao je pobijediti na izborima 1990. godine no tadašnja vlada podržana vojskom proglasila je izbore ništavnima što je dovelo do izbijanja građanskog rata u kojem su poginule tisuće ljudi. Bivši čelnici Tunisa i Egipta širili su bojazan od islamskog ekstremizma dijelom i kako bi opravdali svoju autokratsku vladavinu.
No John Esposito i drugi stručnjaci kažu da je svaka zemlja realnost za sebe. Vjera može imati legitimnu ulogu u politici, ali i rezultirati ekstremnim političkim prioritetima.
Izvor: Glas Amerike
