Američki povjerljivi dokumenti o zatvoreničkom centru Guantanamo, koje je nedavno objavila organizacija WikiLeaks, već su nekoliko dana u središtu pozornosti. Organizacija koje prate stanje ljudskih prava tvrde da ti dokumenti pokazuju da su u Guantanamu, navodno, zatvoreni i nevini ljudi.
Međutim, stručnjaci za terorizam ukazuju na činjenicu da je riječ u pravilu o za Ameriku opasnim pojedincima, te da je često teško procijeniti treba li ih pustiti na slobodu ili ne.
Kada je Amerika bila napadnuta, 11. rujna 2001., brzo se trebalo ustanoviti tko su napadači, kakva im je snaga, gdje se nalaze i kako ih se može najefikasnije eliminirati. Nakon invazije Afganistana, u američko je zarobljeništvo dospjelo na stotine osoba za koje se sumnjalo da su talibani ili borci al-Qaide. Neki od njih su poslani u zatočenički centar Guantanamo, koji se nalazi u mornaričkoj bazi Sjedinjenih Država na Kubi.
Ti su zatočenici bili tretirani kao ‘neprijateljski borci’ – nije im se, naime, mogao dati status ratnih zarobljenika jer nisu bili pripadnici regularne vojske. S druge strane, smatralo se da oni potpadaju pod nadležnost američkog vojnog, a ne civilnog sudstva. Ova posljednja odluka dala je vojnim obavještajcima i tužiteljima razmjerno slobodne ruke u naporu da se o teroristima što više sazna.
No, vojna sudska nadležnost imala je i druge posljedice. Standard života zatočenika iz Guantanama bio je razmjerno slab. Ispitivanja su bila oštra, često s metodama koje neki smatraju mučenjem – koje je zabranjeno međunarodnim pravom. Na vidjelo su izbile i brojne pravne kontroverze, ponajviše zbog razlika između vojnog i civilnog sudskog sustava. Uz to, Amerika je na svjetskoj sceni zbog Guantanama često kritizirana.
Najnoviji dokumenti o tom zatočeničkom centru, koji su nedavno procurili putem WikiLeaksa, ukazuju na način na koji su voditelji zatočeničkog centra odlučivali koga treba pustiti na slobodu, a koga zadržati.
Shane Kadidal, odvjetnik koji radi u newyorškom Centru za ustavna prava, kaže da je upravo to pitanje – koga pustiti, a koga zadržati – u središtu kontroverze oko Guantanama: “Tamo je dospjelo dosta ljudi protiv kojih zapravo nisu postojali dokazi da im je tamo mjesto. I onda su oni bili godinama podvrgnuti nasilnom ispitivanju. Često su istražitelji ovisili o iskazima drugih zatočenika o nekom pojedincu. Takva metoda dokazivanja dovela je do toga da se sve zatočene treba zadržati.”
Shane Kadidal i neki drugi stručnjaci – pogotovo iz područja ljudskih prava – kažu da su zbog toga mnogi od zatočenika držani godinama u Guantanamu, a da nisu postojali čvrsti dokazi o nekakvoj njihovoj terorističkoj djelatnosti. ‘Dokazi’ su, uz to, često bili prikupljani po načelu rekla-kazala, odnosno, dobivani su od drugih zatočenika. Takvi iskazi, kaže Shane Kadidal, nisu najvjerodostojniji, pogotovo kada ih se dobiva nakon nasilnog ispitivanja. Sve to, upozorava ovaj američki stručnjak, ne daje temelja za višegodišnje držanje tih ljudi.
“Kako itko može predvidjeti kako će se netko ponašati u budućnosti, pogotovo ako raspolaže s tako mršavim dokazima o prošlom ponašanju tog pojedinca? Znači, vrlo je teško u ovom slučaju prognozirati tko je opasan za Ameriku, a tko ne,” kaže Kadidal.
Ali, upravo to vojni tribunali moraju ustanoviti, kaže James Carafano iz washingtonskog think-tanka Zaklada Heritage. On također upozorava da ‘analize rizika’ – o kojima govore dokumenti koji su procurili na WikiLeaks – nisu i jedini čimbenik koji je vodio produženom zatočenju konkretnih pojedinaca: “Ti dokumenti nisu i jedino što američka vlada ima, kada su u pitanju zatočenici. Kada ih čitate, to je kao da slušate jednog od svjedoka na suđenju, a namjerno ignorirate sve druge. Na temelju toga se ne donosi pravilna odluka.”
Ali, James Carafano priznaje da je teško prognozirati hoće li neki zatočenik, ako ga se pusti iz Guantanama, u budućnosti počiniti terorističko djelo – ako se samo analizira njihovo prošlo ponašanje: “Znamo da je to vrlo teško. Vlasti su odgovorne da ne puste nekoga tko je potencijalna opasnost za zemlju. A kada to analizirate, vaše se prognoze temelje na procjeni nečije namjere, intencije. To je jako teško procijeniti i ne čudi me da smo djelomično i griješili.”
Od ukupno 779 zatočenika, koliko ih je od 2002. prošlo kroz Guantanamo, 607 ih je ili pušteno ili prebačeno u njihovu domovinu. Koliko se puštenih zatočenika vratilo terorizmu? Prema procjeni liberalne Zaklade Nova Amerika – šest posto. Prema direktoru svih američkih obavještajnih službi – oko 25 posto.
Glasnogovornik američkog Ministarstva obrane pukovnik David Lapan izjavio je da ne može komentirati povjerljive dokumente koji su procurili u režiji organizacije WikiLeaks – jer su oni i dalje kategorizirani kao ‘povjerljivi’. Ali, on kaže da njihov sadržaj ukazuje na to koliko je težak posao ljudi koji donose odluke o potencijalnoj opasnosti konkretnih zatočenika iz Guantanama: “Očiti su problemi koje je imala i bivša administracija a i ova sadašnja. Od raznih informacija, koje često dobijete na bojišnici, vi morate sklopiti analizu u skladu s kojom nekoga puštate ili zadržavate u zatočeništvu.”
Upravo te teškoće razlog su, prema nekima, da Sjedinjene Države nastave sa zatočenjem osumnjičenika za terorizam koje smatraju najopasnijima. S druge strane, organizacije za ljudska prava smatraju da ih treba pustiti na slobodu, jer protiv njih ne postoje čvrsti dokazi. Ili, kažu ovi posljednji, treba se što je brže moguće objaviti optužnica pa neka sud procjeni jesu li dokazi protiv njih čvrsti ili slabi.
