U vrijeme kninske balvanske pobune 1990. među mnogim osebujnim likovima iz toga buntovničkoga gnijezda ubrzano je izranjao i izdizao se lik Ratka Mladića, tadašnjeg oficira JNA i zapovjednika kninskoga korpusa. Ako je u početku i moglo biti nade da će on kao školovani vojnik poštovati barem temeljna ozakonjena pravila ratovanja u suvremenom svijetu, te su se nade brzo raspršile.
Svoje aktivnosti pretvorio je u zločinačke pohode po hrvatskim naseljima ubijajući i masakrirajući mirne stanovnike, ostavljajući iza sebe nečovječne i krvave tragove. I sam spomen na Kijevo i Škabrnju odmah asocira na Ratka Mladića kao ratnog zločinca. Koliko će i kakvih ratnih zločina počiniti po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ratnim vremenima od 1990. do 1995., postalo je općepoznato ne samo na ovim prostorima, nego i čitavom svijetu, što se zorno moglo pratiti i ovih dana na početnoj sjednici suđenja Mladiću pred Haaškim sudom.
Kako je samo mučno prisjetiti se Sarajeva iz tih ratnih dana, grada čije je građane Mladić, s tadašnjim moćnicima i istomišljenicima, neprestano mjesecima i godinama, uhvaćene u zamku, mučio i ubijao, često na nepodnošljivo zvjerski način, komadajući im tijela što je zgrozilo čitavi civilizirani svijet.
Uslijedit će pri kraju rata i Srebrenica, to mjesto užasne zlosreće i preteške neutješne tuge zbog masakra tisuća i tisuća nemoćnih i nedužnih žrtava što ih u nedostojnu smrt posla Ratko Mladić i njegove divlje ustrojene krvožedne horde, vojne i paravojne, dviju nepostojećih država, tadašnje tobožnje Jugoslavije i samoproglašene Republike Srpske.
Mnogi su Srebrenicu već označili kao mjesto najvećeg tragičnog, kolektivnog ratnog stratišta od vremena ratnih klaonica Drugog svjetskog rata, ali Srebrenica se po svojoj hudoj sudbi može usporediti i sa stradanjima hrvatskog Vukovara koji su Mladićeva subraća po mržnji, krvi i ubojitom oružju koju godinu prije Srebrenice divljački razorili do neprepoznatljivosti. Možda je jedan od najmorbidnijih viđenih prizora u tome ratu baš onaj kada u razrušenom i spaljenom Vukovaru te sulude spodobe razulareno pjevaju o svojim homicidnim i kanibalskim apetitima nad tijelima izmučenih i nemoćnih Vukovaraca, a i svih Hrvata. Iz svega se nameće pitanje o potrebi odgovora kako je moguće dosegnuti takvu izopačenost u ponašanju kakvu je pokazao Ratko Mladić.
U kratkoj retrospektivnoj biografskoj i psihologijsko-psihijatrijskoj analizi može se pratiti kako je Ratko Mladić rođen u zabačenoj ruralnoj sredini nedaleko od Sarajeva u doba kada su svijet nesmiljeno pustošili vjetrovi Drugog svjetskog rata.
U tim bosanskim bespućima u ratnim vihorima stradao je i Mladićev otac, navodi se da su ga ubili ustaše, pa oca Mladić nije ni zapamtio, a što je svakako velika osobna nesreća. U tim teškim vremenima Ratko Mladić će odrasti i po ratnim dječjim domovima.
Poslije će se nakon završenog osnovnog školovanja naći u Sarajevu gdje će stanovito vrijeme raditi kao metalostrugar, ali će potom završiti Vojnu akademiju u Beogradu i otad će živjeti kao profesionalni vojnik, oficir JNA s uobičajenim životom u takvoj sredini.
Nagli preokret u Mladićevu životu i vojničkoj karijeri počinje njegovim imenovanjem zapovjednikom kninskoga korpusa JNA u početku znane kninske pobune koja će ubrzo prerasti u otvoreni rat protiv Hrvatske, a na čelu će u samoljubivom zanosu Mladić povesti svoje zločinačke trijumfalne pohode na mnoge hrvatske gradove i sela. Pokazuje ekspanzivnu umišljenost, psihopatsku bešćutnost, agresivnu destruktivnost prema svemu oko sebe što mu nije po volji i sve to provodi neobuzdanim, gotovo vučjim instinktom.
Korijeni zloćudna Mladićeva karaktera mogu se prepoznati još u njegovu nepovoljnu psihosocijalnom razvoju kada nije imao socijalno prihvaćenih pozitivnih identifikacijskih uzora, a sigurno uz nasljednu predispoziciju za sociopatski poremećaj.
Kasnije će mu u JNA kao identifikacijske figure poslužiti generali kao što su Blagoje Adžić ili Đoko Jovanović, osvetoljubivi nacionalisti zatrovani mržnjom prema svemu nesrpskom.
U ratu će kod njega buknuti i rasplamsati se i dotad prigušivana narcisoidnost, pogotovo što je do rata bio neki blijedi lik pa kada se domogao zapovjedništva u ratu bez pravila i generalskih činova od JNA, izbila je iz njega sva silina psihičke devijantnosti.
Njegovo okrutno i brutalno ponašanje, osobito prema slabijim i nemoćnim, karakteristično je za sociopate jer oni sami ne trpe psihičke tegobe, nisu ni sposobni za to, a prema mukama drugih su bešćutni i uživaju nanositi bol i zlo drugima.
Psihopati sebe doživljavaju u okvirima svoje umišljene slike o sebi i ne mogu izaći iz tih okvira i njima nije problem negirati stvarnost jer žive u svome umišljenome svijetu.
Kod Mladića je izbilo na vidjelo još jedno obilježje kompleksne sociopatije jer su takvi sociopati često neuspješni roditelji, a mnoge okolnosti ukazuju na to da je samoubojstvo Mladićeve kćeri u 23. godini života uvelike povezano s njegovom rigidnošću kao roditelja.
Nedavno smo mogli vidjeti javno na televiziji kako je i Mladićev sin zarobljenik retrogradne mitske svijesti iz svoga miljea, a i roditeljske sredine.
Mladić se pred drugima, obično podređenima i slabijima, identificirao sa Svevišnjim, što je bolesna ekspanzivna ideja, ali često je pokazivao i paranoidne stavove, pa je tako počinivši monstruozni zločin u Srebrenici u jednom se trenutku olakšao i kratko dobacio: “To vam je za Kosovo.”
Mit o Kosovu i kosovskom boju, usprkos povijesno potvrđenim činjenicama, u retrogradnoj svijesti pretvorio se u trijumf i svetinju srpstva sa sintagmom “Srbin ne ume da gubi”, što je i Mladić za sebe često, a potpuno neistinito govorio.
Prema sličnom modelu, Mladić, a i mnogi oko njega, gradio je mit o sebi kao velikom ratniku koji “brani svoj narod”, a u stvarnosti je kao vojnik u ratu samo gubio i osvećivao se nad nemoćnim žrtvama i u svojoj iskrivljenoj svijesti doživljavao da je sam veći što više nedužnih pobije. Tragični i tužni svjedoci te iracionalne izbezumljenosti tragovi su njegovih zločina od Kijeva i Škabrnje do Sarajeva i Srebrenice.
Tijekom rata Mladiće je pokazao kukavičluk. Početkom rata lakše je ranjen i otad je stalno nosio tešku pancirnu košulju i nikad više nije pristupio bojišnici. Groteskno je uživao u izrugivanju stranim vojnim promatračima kada ih je vezao za dalekovodne stupove.
Pokazivao je veliku prijetvornost i licemjerje, govorio je malo, obično prikazujući se mirotvorcem, ali se uvijek mogla prepoznati u tome prijetnja tuđim životima koja je izbijala iz njegove mračne duše i iza njega ostavila kosti tisuća i tisuća žrtava.
Kakva je on sitna kukavična duša, posebno se pokazalo kada je postao bjegunac pred zakonom, skrivajući se po mračnim zabačenim kutovima. I opet je Erich Fromm bio u pravu kada je upozoravao da u svakom pritajenom psihopatu “iz našeg sokaka” čuči mali Hitler jer psihopati samo u kaotičnim ratnim vremenima mogu privremeno isplivati na površinu, ali u regularnim vremenima ostaju u svojim mračnim skrovištima.
Pompozno je Mladić najavljivao da će prije sebi ispaliti metak u glavu nego otići na Haaški sud, a upravo ga možemo pratiti kako na tome sudu prijetvorno nastoji sebe prikazati nedužnim čovjekom koji brani svoj narod i istodobno brižno traži sva svoja prava kao osumnjičenik.
Osim kod Mladića, ovih dana moglo se pratiti njegovo mitologiziranje i negiranje stvarnosti pa je moguće da i sam Mladić u toj sredini izraste u pučki mit srpskoga heroja.
Upravo se prije nekoliko dana mogao vidjeti jedan paradigmatski prizor pred televizijskim kamerama u Banjoj Luci kada se iz mnoštva na trgu u kameru unosi neki čovječuljak zažarenih očiju i masna lica ekstatično uzvikujući: “Mladić je beživotan!” a valjda je htio reći da je besmrtan. Uvjeren sam da će Mladić u svojoj “beživotnoj besmrtnosti” ostati samo upozoravajući i zastrašujući simbol s mrtvačkom glavom.
Piše: Ante Dugonjić, neropsihijatar | Vjesnik.hr
