Prohujao je rat i sve ono što se nosilo s njim. Danas je Hrvatska pred novim izazovima. Uvjerena sam da će većina građana podržati referendum o ulasku u EU, ali neka to bude uzdignuta čela i s ponosom na hrvatsku kulturnu i povijesnu baštinu i prekrasne prirodne ljepote
Dr. sc. Olga Carević, znanstvena savjetnica | Vjesnik.hr
Mnogo je godina hrvatski narod promišljao o stvaranju svoje domovine, ali njen put do slobode bio je dug i trnovit. Deklaracijom i Ustavnom odlukom 25. lipnja 1991. godine Hrvatska je proglašena samostalnom i suverenom državom.
Ove smo godine obilježili 20. obljetnicu hrvatske samostalnosti, praznik Dana državnosti. U prigodi tog važnog datuma mnogi su predstavnici političkog, kulturnog, znanstvenog i javnog života održali prigodne govore sjećajući se onih vremena kada se stvarala Hrvaska. Posebnu je pažnju, međutim, privukla poruka predsjednika Ive Josipovića koji je u svom govoru istaknuo: “Mi našu djecu moramo učiti vrijednostima žrtve za slobodu i pravdu kako bi mogli prihvatiti odgovornost i graditi našu zemlju kao dom rada, poštenja i pravde.” U nastavku ovog teksta prisjetimo se nekih događaja koji su prethodili stvaranju Hrvatske, a nadasve naših hrabrih i požrtvovnih branitelja.
Još se uvijek dobro sjećam 17. kolovoza 1990. godine kada su građani srpske nacionalnosti postavili prve barikade oko Knina i drugih gradova s namjerom da se na hrvatskim prostorima osnuje srpska država i kasnije ujedini sa Srbijom. Akciju je iz Beograda dirigirao Slobodan Milošević i njegovi istomišljenici na temelju političkog programa Ilije Garašanina (1812.-1874.): “Svi Srbi u jednoj državi”, nazvanu “Načertanije”.
Taj me je nemili događaj potaknuo da javno uputim poruku Srbima naslovljenu “Prijateljstvo Hrvata i Srba i obrnuto” u kojoj sam ih upozorila na dugogodišnji suživot sa Hrvatima, kao poticaj da povuku barikade i riješe eventualne probleme na Saboru Republike Hrvatske.
Moja je poruka bila objavljena u Vjesniku 18. kolovoza 1990. godine. Ubrzo su nakon toga u Vjesnik počela stizati pisma čitatelja srpske, hrvatske i druge nacionalnosti u kojima su izražene podrške mojoj poruci. To me je ohrabrilo, ali na neki način i zadužilo da nastavim s pisanjem upozoravajući na potrebu miroljubivih dijaloga, međuljudskih uvažavanja, čovjekoljublja potrebnih u multinacionalnom društvu. Bilo je to sukladno riječima Ivana Supeka, fizičara, književnika, humanista, koji je u svojoj knjizi “Spoznaja” napisao: “Dok ljudi budu suosjećali i među sobom se sporazumijevali, moralu neće presahnuti prvobitni izvor. Podrijetlo moralnih načela nećemo stoga tražiti u čistom umu, izdvojenom osjećaju, ili mjerenju probitka, nego u cijeloj ljudskoj zajednici.”
Na žalost, miroljubiva upozorenja iz zemlje i inozemstva nisu mogla zaustaviti srpski imperijalizam koji se pretočio u ratni vihor velikih razmjera. Tako su izgubljeni mnogi životi odraslih i djece, a brojni građani protjerani sa svojih ognjišta. Njihove su kuće srušene i spaljene, ali i vrijedni kulturni i povijesni spomenici, zdravstvene ustanove, pa čak i dječji vrtići. Opustošeni su gradovi i sela diljem Hrvatske, a među njima najviše je stradao Vukovar koji je svakoga dana sve više podsjećao na Hiroshimu. Na ulazu u grad mogao se staviti natpis: “Kroz mene se ide u grad boli” (Dante Alighieri). O tim teškim vremenima svjedoče i riječi Alaina Finkelkrauta (1949.), francuskog profesora sociologijskih znanosti, koji je u razgovoru s Mirkom Galićem, sadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Parizu izjavio: “Oduvijek sam bio ganut čežnjom naroda na samoopredjeljenje. Hrvatska je napadnuta samo zato što se narod opredijelio za slobodu, suverenitet i neovisnost svoje domovine”, (Mirko Galić, “Zrcalo nad Hrvatskom”, pariški razgovori 1992.-1993., izd. Nedjeljna Dalmacija, Split, 1994.).
Pomoću velikosrpskog režima iz Srbije, JNA i milicije te pobunjenih Srba stvorena je srpska enklava SAO Krajina na prostorima Hrvatske. Mnogo je vremena prošlo u pokušajima da se mirnim putem oslobode okupirani hrvatski prostori, ali je, na žalost, sve bilo uzaludno, pa čak i član Z-4 koji je nudio najširu autonomiju. To je bio razlog da se napokon krene s vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” u svibnju i “Oluja” u kolovozu 1995. godine. Bilo je u suglasju s potvrđenom Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godine i na temelju međunarodno priznatih granica. U tim je akcijama oslobođen najveći dio hrvatskog teritorija.
Neosporno je, međutim, da su tijekom oslobodilačkih akcija brojni građani srpske nacionalnosti u kolonama napustili Hrvatsku i potražili utočišta u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Njihove su kuće porušene, neke i spaljene, a među onima koji su ostali neki su i poginuli, posebice starije osobe.
Od toga je doba puno vode proteklo Savom, a izgovorene riječi o ratnim sjećanjima često su krhke. Napisi su ono što nas obvezuje i ostaje trajno za one koji dolaze poslije nas.
Možda me je upravo takvo promišljanje poticalo da tijekom ratnih i poratnih dana bilježim i komentiram događaje koji su slijedili jedan za drugim. Tekstovi su redovito objavljivani u Vjesniku s navedenim datumima, a potom sakupljeni u četiri knjige: “Moj srpski rod moja hrvatska domovina” (1991.), drugo prošireno izdanje te knjige (1993.) knjiga je posvećena sinu Mislavu koji je preminuo nakon povratka s bojišnice 1993. godine, “Glas srca i razuma” (1995.) i “Dodirnimo zvijezdu prijateljstva” (2006).
Prohujao je rat i sve ono što se nosilo s njim. Danas je Hrvatska pred novim izazovima. Na međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu 30. lipnja završeni su pristupni pregovori za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Također je određen indikativan datum za članstvo Hrvatske 1. srpnja 2013. godine kada će Hrvatska postati 28. ravnopravna članica EU-a.
Uvjerena sam da će većina građana podržati referendum o ulasku u EU, ali neka to bude uzdignuta čela i s ponosom na hrvatsku kulturnu i povijesnu baštinu i prekrasne prirodne ljepote.
