Stručnjak za međunarodno pravo Davor Vidas, direktor Odjela za pravo mora Instituta Fridtjof Nansen u Oslu, izjavio je danas za Hinu da pri ratifikaciji Ugovora o državnoj granici između Hrvatske i BiH nije riječ o rješavanju nekoga gorućeg pitanja, budući da se taj međudržavni ugovor, nakon što je potpisan 1999., privremeno primjenjuje, jer je tako određeno samim ugovorom, pa ne može biti govora o nekom “otvorenom graničnom pitanju” koje bi trebalo hitno “zatvarati”.
Isto tako, kako napominje, ne može se govoriti o pitanju vjerodostojnosti, zbog kojeg bi sada taj ugovor trebalo ratificirati. Dapače, po članku 22. ugovora, svaka ga stranka može jednostrano otkazati, tako da bi i otkaz ugovora značio vjerodostojno ponašanje, tj. u skladu s onim što je ugovoreno.
No, Ugovor iz 1999., u tekstu koji je potpisan, kako objašnjava, ionako sam po sebi ni po čemu nije sporan. Tim se ugovorom potvrđuje poštivanje načela nepromjenjivosti međunarodno priznatih granica, nastalih nakon raspada Jugoslavije, te se polazi od 3. mišljenja Badinterove komisije. Tekst potpisana ugovora nigdje ne spominje otočiće i vrh poluotoka Kleka, podsjeća Vidas.
Bitno je pritom uočiti, kako upozorava Vidas, da taj ugovor, premda su mu priključene topografske karte, ne sadrži popis koordinata točaka razgraničenja, koji je bio konačno potvrđen u ožujku 2005., pa stoga nije sastavni dio potpisana ugovora iz 1999. sve dok se, zajedno s tim ugovorom, ne ratificira u istom “paketu”.
Zato sada još i dalje ostaje ključno pitanje: jesu li točke koordinata razgraničenja, potvrđene 2005., doista u skladu s temeljnim načelima samog ugovora o razgraničenju, potpisana 1999., rekao je Vidas.
“Ako je u vrijeme nastanka federativne Jugoslavije vrh poluotoka Kleka bio u Hrvatskoj i ako do raspada SFRJ nije, u skladu s tadašnjim ustavom, došlo do pravno valjanog temelja po kojem bi to područje prestalo biti u Hrvatskoj, onda je riječ o protivnosti načelima samog ugovora. No na to pitanje tek treba dati stručno utemeljen odgovor”, smatra Vidas.
Napominje kako je tu stoga riječ o tisuću kilometara i o jednom vrlo specifičnom, a još nedovoljno razjašnjenom pitanju, što ne znači da se time otvaraju i neka druga pitanja, poput Hrvatske Kostajnice s pripadajućim Zrinski-gradom na desnoj obali Une, za koju je nedvojbeno da je u vrijeme raspada Jugoslavije bila u sastavu hrvatske općine.
“Osnovno pitanje je samo jedno: čiji je, u skladu s načelima ugovora što su ga obje zemlje potpisale 1999., vrh poluotoka Kleka? U interesu je Hrvatske da na to pitanje vjerodostojno odgovori, jer to jest stvar vjerodostojnosti, a ne ratifikacija nekog sporazuma sama po sebi”, ističe.
Pritom napominje kako se na pitanje je li vrh Kleka u vrijeme raspada Jugoslavije bio u Hrvatskoj ili nije, ne može primarno odgovoriti bilo natpolovičnom bilo dvotrećinskom većinom, nego tek objektivnom ekspertizom, i to zato što se istina ne može izglasati niti se ona može utjerati, nego se, prije svega, mora utvrditi.
