Willam A. Stuebner, bivši američki diplomat i bivši specijalni savjetnik u Tužiteljstvu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, napravio je analizu aktualnih političkih događaja u BiH, s posebnim osvrtom na, kako ga tumači, politički zaokret SDP-a BiH i čelnika te stranke Zlatka Lagumdžije. Članak, koji je prije 20 dana objavio Balkan Insight, prenosimo u cjelosti:
Pariški (Daytonski) sporazum je uvijek u sebi imao toksične elemente koji bi u konačnici mogli garantirati destrukciju sna o demokratskoj, multietničkoj BiH.
Kad god sam ovo rekao Richardu Holbrookeu, on je bio izuzetno ljut i defanzivan. On je bio izuzetno pametan čovjek koji je znao da skoro svaki sporazum sadrži u sebi nedostatke, ali je odbio tezu da ispregovarani mir u BiH sadrži fatalne greške. Smrtna greška sporazuma je bila legitimizacija etničkih politika.
Ipak, mnogi, generalno pesimistični promatrači procesa u BiH, držali su se za jednu svijetlu točku; etnički neopterećenu Socijaldemokratsku partiju (SDP).
Usprkos rasprostranjenom odbijanju Titovog jednopartijskog sustava na izborima 1990., mnogi Jugoslaveni, koji su odrasli u doba “bratstva i jedinstva” su još uvijek vjerovali da ljudi različitih religija i običaja mogu mirno koegzistirati jedni uz druge. I uvijek je postojalo uvjerenje da će majke i očevi utjecati na svoju djecu da izaberu tolerantnost i prijateljstvo naspram straha i mržnje.
Podjela zemlje
SDP je, donedavno, bilo politička stranka koja je bila iznad gluposti etničkih podjela. Dok su druge stranke koristile oružje straha “od onih drugih” kako bi zadržale svoju vlast, privlačnost SDP-a je ležala u tome što SDP nije prihvatio “etničku igru” drugih stranaka.
Sada je, izgleda, Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a, prodao SDP mračnim snagama koje žele konačno podijeliti BiH i vratiti zemlju unatrag u bratoubilaštvo.
Njegovo rovarenje sa predloženim etničkim zastupanjem kao odgovor Europskom sudu za ljudska prava na presudu Sejdić-Finci i njegovo raspuštanje vladajuće koalicije u korist izuzetno diskutabilnog novog političkog saveznika, rezultiralo je i ostavkom SDP-ovog najjačeg izabranog dužnosnika, hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Lagumdžija je povukao SDP iz koalicije sa SDA ne samo zato što je SDA bila protiv njegovog prijedloga Sejdić-Finci presude, nego i zbog protivljenja SDA prijedlozima zakona o policiji i državnoj televiziji u Federaciji BiH kojom bi SDP stavio ove bitne nezavisne ustanove pod kontrolu Lagumdžijine politike, eliminirajući neovisnost upravnih odbora.
Europski i američki dužnosnici su se usprotivili ovom planu, ali je ova Lagumdžijina inicijativa njegovim do sada međunarodnim prijateljima otkrila gotovo čiste diktatorske inklinacije SDP-ova lidera.
Potom je Lagumdžija odveo SDP u dugo najavljivanu koaliciju sa SBB-om, političkom strankom osnovanom 2009. od strane Fahrudina Radončića.
Radončić, vlasnik Dnevnog avaza, bosanskih dnevnih novina koje je već duže vremena služe kao dobro sredstvo za ocrnjivanje karaktera svih onih koji se ne sviđaju Radončiću ili koje on vidi svojim rivalima.
Trenutna prva meta Radončića je Bakir Izetbegović, relativno umjereni političar koji je na najvišoj državnoj poziciji iz redova SDA.
Neke od nacionalističkih, etničkih partija su uvijek koristile Daytonski mirovni sporazum da stave državu BiH u zaborav. Napredak je kočen gotovo u svim segmentima razvoja.
Na putu u EU i NATO BiH znatno kasni u odnosu na susjede. Nezaposlenost mladih (u vojnoj životnoj dobi) je veća od 50 posto i uz ekonomske probleme Europe, situacija u BiH se može samo pogoršati, jer stari način podrške ekonomije odlaskom u inozemstvo na rad nestaje.
Nada u budućnost gotovo i ne postoji kod mladih u BiH.
Ali čak i stagnacija se može izdržati sve dok nema vatre koja će “prekipiti lonac” Naravno, na Balkanu uvijek ima puno piromana. Milošević je zapalio vatru na Kosovu 1987. samo da bi Tuđman na istu dodao ulje.
U zadnjih 10 godina Milorad Dodik, predsjednik RS-a i predsjednik SNSD-a, bio je taj glavni “boogy” čovjek. On je bio čovjek kojeg bi svatko zainteresiran za mirnu, multietničku BiH, volio mrziti.
U Dodikovu obranu može se reći da je on, ako ništa drugo, bio apsolutno direktan i konzistentan u svojim pozicijama.
Mnogi drugi političari su išli putem kojim bi se mogla uništiti država, ali oni nisu bili iskreni; govorili su predstavnicima međunarodne zajednice ono što su ovi htjeli čuti, dok su punili svoje džepove novcima i donijeli BiH podjednako mnogo nezadovoljstva kao i sam Dodik.
Posljednji i najozbiljniji “preokret u ovoj igri” koji ugrožava mir i razvoj došao je od transformacije SDP-a u instrument konflikta, od strane njenog lidera.
Crni scenarij
Što bi to izazvalo novo nasilje i tko bi najvjerojatnije bio njegov inicijator?
Usprkos naporima za razoružanje u BiH, još uvijek ima dosta oružja koje “pluta okolo”. Pored toga, “klubovi” i paravojne formacije postoje. Ljudi su ljuti, a pomirenje nije ništa više od sna kojeg sniva manjina u zemlji.
Uz dobre razloge, Bošnjaci su najljući narod od rata na ovamo i najviše bi izgubili disolucijom zemlje.
Hrvati su najmalobrojniji konstitutivni narod, i sa Hrvatskom u NATO-u i Europskoj uniji, nije izgledno da će Zagreb htjeti instignirati bilo što u BiH.
Beograd neće intervenirati također, bar ne u nekom značajnijem obliku, posebno zbog teških naučenih lekcija iz prošlog rata.
Kako spirala nade propada, a spirala nezaposlenosti raste, najvjerojatnije je da će mala grupa ljutih Bošnjaka “uzeti stvari u svoje ruke”
Početni incidenti bi mogli biti u vidu napadne okupacije zemljišta ili uništavanjem državne zastave i simbola. Možda će netko u loše procijenjenoj situaciji nositi pogrešne insignije u pogrešnim područjima i njihova unakažena tijela će biti pronađena na graničnom prijelazu ili na javnom mjestu, ispred recimo crkve ili ratnog spomenika ili na nekom sportskom događaju.
Možda će se napasti groblja. Pokušaji uspostavljanja javnog reda bi mogli dovesti do prestanka rada multietničke policije, a vojne jedinice bi se mogle raspasti. Na kraju, mogli bismo biti svjedocima ubojstava nacionalističkih javnih djelatnika ili auto-bombi dezigniranih da pokrenu reakciju.
Europljani su zaokupljeni svojim ekonomskim problemima, a Amerikanci jednostavno imaju druge prioritete.
Europa sigurno ima najviše da izgubi i da se suoči sa dvije prijetnje. Prva, da bude ponovno suočena sa valom izbjeglica kako 1990-ih, koji bi mogli opteretetiti ionako opterećenu ekonomiju.
Ovo je mali problem u usporedbi s drugim. Ako se BiH podijeli na tri djela, kako neki priželjkuju, bošnjački dio bi bio suočen sa istom diskriminacijom koju su Turci osjetili u Europi godinama.
Ovo bi moglo i destabilizirati muslimanski Sandžak, dijelove Srbije i Crne Gore, potičući širi konflikt.
Europa bi na kraju, možda za deset ili dvadeset godina, bila suočena sa noćnom morom koju je sama kreirala; radikalizirana, obrazovana europska, muslimanska populacija bez nade i sa željom za osvetom.
Možda ima još jako malo vremena za međunarodnu zajednicu da zaustavi klizanje BiH ka ovom strašnom ishodu za sve. Vrijeme je da se postane ozbiljnim te da se podrže snage koje predstavljaju umjerenost u ljudima poput Komšića i Izetbegovića.
