Premda je tiražni Blic dan nakon haaške presude Ramushu Haradinaju na naslovnici zavrištao da je oslobađanje bivšeg kosovskog premijera, nakon generala Ante Gotovine i Mladena Markača, još jedno “ruganje srpskim žrtvama”, srbijanski mediji se polako okreću drugim temama, piše Drago Hedl u Jutarnjem listu.
Evo dijela njegova reporterskog teksta objavljenog u Magazinu Jutarnjeg lista:
Udarne vijesti više nisu hrvatski generali; Srbija se vraća vlastitoj sumornoj slici: turbo-tajkun Miroslav Mišković, za kojeg se prošlog tjedna pročulo da je pobjegao iz Srbije zbog straha od uhićenja, u ponedjeljak će se morati javiti na obavijesni razgovor u policiju, a prvi potpredsjednik Vlade, Aleksandar Vučić, kojega su zbog borbe protiv korupcije već prozvali Eliotom Nessom, u stilu televizijskog vremenskog prognostičara za sljedeći tjedan najavljuje nova, spektakularna uhićenja.
U beogradskim diplomatskim krugovima može se čuti kako je oslobađajuća haaška presuda Gotovini i Markaču dobro poslužila vladajućoj političkoj eliti da skrene pozornost s užasnih ekonomskih prilika i teškog života građana, ali i vrlo bolnih poteza koje Beograd, želi li na proljeće dobiti datum početka pregovora o pristupu Europskoj Uniji, mora povući sljedećih mjeseci u odnosima sa svojom nekadašnjom pokrajinom, a danas samostalnom državom, Kosovom.
Buđenje nacionalističkih strasti uvijek je najbolji “protuotrov” činjenici da su plaće u Srbiji najmanje u regiji i da su prosječna neto primanja u rujnu iznosila tek nešto više od 40 tisuća dinara (oko 2700 kuna). Onome tko prima takvu plaću, a živi u skupom Beogradu, gdje su cijene već na korak do zagrebačkih, za hrvatske prilike ne osobito velika plaća od 10.000 kuna – koliko sada, kao novozaposleni dužnosnik Demokratske stranke (DS) prima bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić – čini se astronomskom.
No, kad je gospodarstvo u pitanju, najteže tek dolazi. Srbija još nije ni dotaknula ozbiljne reforme, nužne da kao jedina zemlja u regiji, koja još nije dostigla razinu industrijske proizvodnje s početka devedesetih, krene naprijed. A koliko će to biti teško najbolje svjedoči podatak da je u Beogradu početkom devedesetih u industriji radilo oko 220.000 ljudi, a danas ih je tek oko 22 tisuće.
Slično je, primjerice, i u nekoć industrijski razvijenoj Subotici, gdje se broj zaposlenih u privredi, u proteklih dvadesetak godina, također deseterostruko umanjio. Srbiji godišnje manjka oko 3,5 milijardi eura da bi mogla zakrpati svoj proračun pa je, otprilike, posljednjih godina to i bio tempo novih zaduživanja.
