Haaške presude nisu najveći problem Beograda. Najteži problemi tek dolaze!

Premda je tiražni Blic dan nakon haaške presude Ramushu Haradinaju na naslovnici zavrištao da je oslobađanje bivšeg kosovskog premijera, nakon generala Ante Gotovine i Mladena Markača, još jedno “ruganje srpskim žrtvama”, srbijanski mediji se polako okreću drugim temama, piše Drago Hedl u Jutarnjem listu.

Evo dijela njegova reporterskog teksta objavljenog u Magazinu Jutarnjeg lista:

Udarne vijesti više nisu hrvatski generali; Srbija se vraća vlastitoj sumornoj slici: turbo-tajkun Miroslav Mišković, za kojeg se prošlog tjedna pročulo da je pobjegao iz Srbije zbog straha od uhićenja, u ponedjeljak će se morati javiti na obavijesni razgovor u policiju, a prvi potpredsjednik Vlade, Aleksandar Vučić, kojega su zbog borbe protiv korupcije već prozvali Eliotom Nessom, u stilu televizijskog vremenskog prognostičara za sljedeći tjedan najavljuje nova, spektakularna uhićenja.

U beogradskim diplomatskim krugovima može se čuti kako je oslobađajuća haaška presuda Gotovini i Markaču dobro poslužila vladajućoj političkoj eliti da skrene pozornost s užasnih ekonomskih prilika i teškog života građana, ali i vrlo bolnih poteza koje Beograd, želi li na proljeće dobiti datum početka pregovora o pristupu Europskoj Uniji, mora povući sljedećih mjeseci u odnosima sa svojom nekadašnjom pokrajinom, a danas samostalnom državom, Kosovom.

Buđenje nacionalističkih strasti uvijek je najbolji “protuotrov” činjenici da su plaće u Srbiji najmanje u regiji i da su prosječna neto primanja u rujnu iznosila tek nešto više od 40 tisuća dinara (oko 2700 kuna). Onome tko prima takvu plaću, a živi u skupom Beogradu, gdje su cijene već na korak do zagrebačkih, za hrvatske prilike ne osobito velika plaća od 10.000 kuna – koliko sada, kao novozaposleni dužnosnik Demokratske stranke (DS) prima bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić – čini se astronomskom.

No, kad je gospodarstvo u pitanju, najteže tek dolazi. Srbija još nije ni dotaknula ozbiljne reforme, nužne da kao jedina zemlja u regiji, koja još nije dostigla razinu industrijske proizvodnje s početka devedesetih, krene naprijed. A koliko će to biti teško najbolje svjedoči podatak da je u Beogradu početkom devedesetih u industriji radilo oko 220.000 ljudi, a danas ih je tek oko 22 tisuće.

Slično je, primjerice, i u nekoć industrijski razvijenoj Subotici, gdje se broj zaposlenih u privredi, u proteklih dvadesetak godina, također deseterostruko umanjio. Srbiji godišnje manjka oko 3,5 milijardi eura da bi mogla zakrpati svoj proračun pa je, otprilike, posljednjih godina to i bio tempo novih zaduživanja.