VP – magazin za vojnu povijest, koji izdaje Večernji list, probio sve dosad rekorde u prodaji te bilježi samo daljnji rast naklade.
Glavni urednik toga magazina Zvonimr Despot u najnovijem broju je objavio uvodnik u kojem u kojemu na vrlo zanimljiv bačin naznačuje razloge rekordne prodaje ovog magazina. Evo tog članka:
Kakav je to fenomen, da se mnoge tiskovine bore sa svojom nakladom, da se čak gase, kako se upravo gasi tiskano izdanje američkog “Newsweeka”, a da VP prodajno samo raste? To se mnogi pitaju, i mene pitaju, i čude se. Posebice što magazin stalno bilježi rast prodaje, rast čitateljstva, što je dovelo i do rekordne prodaje prosinačkog broja magazina, za što možemo iskreno zahvaliti svima koji ga čitaju. Zahvala svima od mene, od svih suradnika, od cijele ekipe iz “Večernjeg lista” koja radi na njegovom nastajanju, što imate povjerenje u nas.
No koja je to tajna, kome se to može zahvaliti? Odgovor na to pitanje ima više dimenzija. Jedan je razlog sigurno u tome što na hrvatskom tržištu do pojave VP-a nije bilo ničeg sličnog za široko čitateljstvo. Prijašnji neki časopisi bili su drukčije uređivačke politike, koncepcije, i u prvom redu nisu bili tiskani u tolikom broju primjeraka, niti tako dostupni kao VP. Drugi razlog svakako je u činjenici da se Hrvati veoma zanimaju za povijest, da vole čitati, učiti, saznavati nove stvari, a posebice kad je riječ o vojnoj povijesti koja je u nas gotovo posve zanemarena, a toliko je bitna, usto i atraktivna. O tome stalno govorim, pišem, i već sam ovdje pisao. Jedan od razloga sve veće čitanosti magazina svakako leži i u njegovim autorima, suradnicima, njihovom pristupu obradi teme, serioznosti, profesionalnosti, autori koji su itekakvi stručnjaci na svojem području. U magazinu nema ni žutila kojeg su mnogi siti, nema senzacionalizma bez pokrića, nema agresivnosti, prema čitateljima, sadržaj je raznovrstan, stalno se još unapređuje, širi…
Tajna VP-a leži i u tome što ne robuje stereotipima, nema tabua, nema zabranjenih tema, nema politizacije, ideologizacije, nema ni jedne teme koju nećemo otvoriti. Jer svi dobro znamo što se događalo kad su se teme zabranjivale, skrivale pod tepih, prešućivale… Jugoslavenska historiografija poznata je po tome. Dovoljno je samo prisjetiti se Bleiburga o kojemu se do 1990. ništa u Jugoslaviji nije smjelo pisati niti istraživati. O svemu treba pisati kako zabranjene teme ne bi opet dovele do sukoba. O svemu treba pisati kako bi se nove generacije informirale, naučile što je bilo prije, iz toga izvukle pouke, kako se ne bi greške i zablude ponavljale.
No kome zapravo možemo danas zahvaliti da se VP toliko čita, kupuje, da imamo toliko materijala za istraživati, obrađivati, objavljivati? Svi mi to možemo zahvaliti jugoslavenskim komunistima na čelu s Titom! Jer da za Jugoslavije nije bilo zabrana, partijski dirigirane historiografije, danas bi imali puno manje posla. Ovako, jugoslavenski su komunisti povijest prilagođavali sebi, pisali su što i kako njima odgovara, imali su “svoje” historiografe, pa je tako i sama seljačka buna Matije Gubca postala preteča suvremenog proletarijata, i nije badava u svojem kabinetu glavnu sliku imao baš o toj buni! I tako su komunisti s jedne strane povijest izokrenuli, a s druge mnogo toga bacili pod tepih, kao da se nije dogodilo. I to je bio dio revolucije koja je doživjela krah, između ostaloga i zbog temelja stvorenih na povijesnim krivotvorinama koje su neke ostale i do danas.
Preuzeto sa bloga “Bumerang prošlosti”
