Hrvatski pisci iz BiH u hrvatsku književnost od vremena pisaca Bosne Srebrene ili, ako hoćete, Andrića naovamo, donose neku svoju posebnost, boju, ambijent, vrijednost… Nadam se da to ne treba posebno pokazivati. Zamislite što bi današnja hrvatska književnost bila bez te razlikovne i obogaćujuće boje koju su u nju donijeli Šimić, Andrić, Šop, Lukić, Ladin, Koroman, Lovrenović, Jergović… Ili zamislite kako bi hrvatska književnost izgledala bez osobenosti koje u nju donose dalmatinski pisci, bez svoga slavonskoga ili zagorskoga varijeteta!? S druge strane, što bi bila dûga bh. književnosti bez svojih hrvatskih nijasni? BiH je moja zemlja, moj fizički i duhovni zavičaj, moj književni Macondo na isti način na koji je Dubrovnik Držićev ili Paljetkov, Dalmacija Šegedinova ili Novakova, Slavonija Kozarčeva ili Pavličićeva, Zagorje Krležinim Baladama…
Nekoć je ovo bio jedan državni i društveni prostor, a danas su dva, no kulturološka ili kakva druga, svejedno, kompatibilnost ovih prostora niti je počela niti završava s neuspjelim projektima zvanim Jugoslavija. Nekoć sam bio pisac u bibliotekama jedne zemlje, danas dviju… Ali, nažalost, BiH danas ni blizu nije onoj nekadašnjoj, ne samo zbog unutarnje političke podijeljenosti, nego ponajprije zbog nepostojanja bilo kakve kulturne politike, pa time i bibliotečke politike koja bi bar donekle bila slična nekadašnjoj, tako da danas kao pisac jedva tko može dobaciti do Banje Luke, Mostara ili Tuzle, ako nije otuda… A kad u Hrvatskoj danas objavite knjigu, možete biti sigurni da će vas čitatelj naći jednako u Vinkovcima i Đakovu, u Puli i Kninu, kao i u Sisku i Karlovcu, a da i ne govorim o velikim gradovima, kulturnim središtima…
Željko Ivanković, književnik, u intervjuu portalu Novinar.me
