Pokušaj ubojstva Duje Šantića nedavno u Mostaru mogao je biti mana s neba oponentima i kritičarima težnji za osnivanjem javnog hrvatskog tv kanala u BiH. No, praćenje ovog slučaja od strane javnih mainstream medija trenutno je najbolji dokaz koliko su Hrvati medijski diskriminirani i, usudim se reći, zlostavljani.
Ovih dana se intenzivirala rasprava o izmjenama Zakona o javnom RTV sustavu, po kojem se, pored ostalog, traži javni RTV kanal koji bi radio programske sadržaje na hrvatskom jeziku i, ono što je još važnije, koji bi objektivno, istinito i analitički tretirao teme koje su od interesa i u interesu hrvatskog naroda u BiH.
Kao što se i očekivalo, političko i medijsko Sarajevo je dočekalo na nož ovaj prijedlog. Prema njihovom mišljenju, bilo kakav nacionalno obojeni kanal značio bi podjelu države, a trenutni javni RTV servis sasvim dovoljno istinito i objektivno informira o svemu, pa i o interesima Hrvata, koje se jednako tretira kao i sve druge narode.
Drugim riječima, prema moralu sarajevske čaršije: hrvatski kanal = hdzovski kanal = treći entitet = propast BiH = apokalipsa = ahiret za sve poštene Bosance i Hercegovce.
Jedan kanal, dvije istine
Početkom prošle godine u Mostaru u jednom mostarskom tržnom centru, urednicima nekog nerelevantnog portala koji sebe smatraju evanđelistima antifašizma, netko je valjda opsovao rodbinu, druga Titu i ne zna se što još.
Vijest u medijima je tretirana kao “još jedan u nizu fašističkih napada na nezavisno novinarstvo i slobodu govora“.
Izvješće FTV-a: ovaj napad predstavlja nedopustiv akt nasilja nad ovo dvoje novinara, koje neprekidno traje od 2012. godine i ciljano se ponavlja s namjerom zastrašivanja i prestanka rada portala poznatog po antifašizmu, promoviranju društva tolerancije i visokih demokratskih vrijednosti.
Vlasnici nevladinih organizacija, udruženja novinara, dežurni sarajevski moralizatori, politički analitičari nekoliko dana nisu silazili sa ekrana.
Mediacentar potom tvrdi – “drže nas na nišanu, ne u strahu“; BH Novinari & Linija za pomoć novinarima – napad na urednike portala – napad na istinu; Novinari istraživači dospjeli su i do delegacije EU, EK i Ambasade SAD-a.
Svi redom osuđuju napad, te “dijele mišljenje OSCE-a koje je u ranijem priopćenju izrazila duboku zabrinutost zbog ovog incidenta“, s tim da Ambasada SAD-a ponovno traži zaštitu za urednike koji su podložni pritiscima i napadima još od ranije.
Održavani su okrugli stolovi, simpoziji, tribine, sve kao posljedica psovanja druga Tita i bliže mu rodbine.
Radi poveznice sa generalom Šantićem, moraju se ovdje spomenuti i još dva slučaja koja danima nisu silazila sa TV ekrana, onaj Nasera Orića i Ejuba Ganića.
Na vijest o optužnici protiv Nasera Orića, FTV redakcija u svom osvrtu govori:
Dvodecenijsko iskustvo nas je naučilo – kada srebrenički heroj Naser Orić postane najbitniji Bošnjak, BiH i Bošnjaci budu slabiji nego ikada.
Vijest o zaustavljanju Ejuba Ganića u Londonu: “Nastavlja li se agresija na BiH u miru i drugim sredstvima. Mogu li bosanske patriote mirno spavati ili se moraju brinuti da će ponovno biti žrtve.“
Naravno, sve ovo potkrijepljeno višednevnim analizama “neovisnih“ analitičara, članova kriznog stožera za obranu Ejuba Ganića i sl. koji danima nisu silazili sa ekrana svih informativnih emisija.
Sindikalno novinarstvo
Vratimo se na slučaj Duje Šantića. Pokušaj njegovog ubojstva na kućnom pragu bila je izvrsna prigoda da javni bh. mediji, na čelu sa FTV-om kao perjanicom “objektivnog novinarstva“, dokažu svoju objektivnost i nepristranost.
Kao naručen slučaj da FTV i postojeći javni mediji sasvim dovoljno, profesionalno, objektivno i uravnoteženo sa drugim narodima obrađuju teme, osobito Hrvatima koji su najglasniji.
Duje Šantić mjesecima, godinama vapi za istinom o svom ocu. Facebook grupa koju su otvorili on i njegovi prijatelji doveli su do toga da se intenzivirala rasprava o sudbini njegovog oca, za što se okrivljuju general Atif Dudaković i šef vojne policije Hamdija Abdić Tigar, prijeratni i poslijeratni gospodari života i smrti u Bihaću.
Priča o sudbini generala Šantića ima sve predispozicije priče koju samo može sanjati objektivan novinar koji želi napredovati u profesiji: neistražena smrt, korumpirano sudstvo, ratno profiterstvo, zataškavanja od strane svih institucija vlasti i politike, medijski mrak, te na kraju pokušaj ubojstva generalovog sina.
Ako je psovanje majke urednicima tog nekog zaostalog portala danima bilo predmetom reakcija i analiza, onda bi čovjek očekivao specijalni program na temu pokušaja ubojstva sina ubijenog generala HVO-a.
Ako je tretman ratnog člana predsjedništva i zapovjednika obrane Srebrenice bio tretman dokazanih patriota i heroja nedavnog rata, general Šantić, koji je životom platio borbu za neovisnu BiH, zaslužio je makar banalno uključenje u živo iz Mostara, kao iz Beča ili Londona kad se vapilo za oslobađanjem ove dvojice. Ali sve je to izostalo.
Pokušaj ubojstva sina generala Šantića tretiran je sindikalno. Par minuta priloga, razgovor sa liječnikom i to je to.
Dovoljno da Duška Jurišić u “Poštenom“ može replicirati kako nije istina da FTV ignorira slučaj generala Šantića i sina mu. Međutim, tko je očekivao novinare istraživače, zabrinuto lice, stav s boka u prigušenom svjetlu i smrtno zabrinuti glas one što vodi “Mrežu“ na FTV-u ostao je razočaran.
Bilo nekad “5 W“
Nitko da ispita pozadinu cijelog događaja, recimo, tražeći izjavu Atifa Dudakovića i Hamdije Abdića.
Nitko da ih se sjeti upitati zašto ne demantiraju direktne optužbe? Nitko da provjeri kako je moguće da MUP HNŽ-a službeno izjavi kako se radi o “pljački“, bez da je uopće Duje Šantić saslušan? Je li možda razlog da se nametne kako se radi o blažem kaznenom djelu, ne o pokušaju ubojstva?
Nitko da obiđe bjelosvjetske nevladine organizacije i ambasade i upita ih zašto šute, ako znamo da se javljaju na svaku temu počevši od uzgoja smilja, nošenja marama na glavi, prava homoseksualaca, pa do reformi izbornog zakona i Ustava.
Valjalo bi ove organizacije koje noćima oka ne sklapaju od brige za sigurnost novinara antifašista priupitati kako to da nitko nije istražio i zabrinuo se za prijetnje i zastrašivanja koje je dobivala redakcija magazina “Crta“ kada je prije nekoliko godina tretirala slučaj generala Šantića?
Kakav to strah može biti kada se i sami novinari koji su dobivali prijetnje nisu usudili javno izići govoriti na tu temu?
Medijsko tretiranje slučaja generala Šantića, a osobito pokušaja ubojstva njegovog sina najrecentniji je i najočigledniji primjer zašto je Hrvatima potreban TV kanal sa programom od interesa hrvatskog naroda.
Tkogod tvrdi drugačije, zlonamjeran je. Hrvatima ne samo da je uskraćeno ljudsko i građansko pravo biranja političkih predstavnika, nego im je uskraćeno i pravo na objektivnu informaciju, a samim tim pravo na istinu.
Sreća u nesreći je kako sve moguće maske polako padaju. Sarajevo, bilo ono političko, bilo medijsko, polako implodira u sebe. Kada se to dogodi, ponajveću cijenu će platiti baš to Sarajevo, ugušeno u prljavštini i blatu neke svoje autistične vizije BiH.
Piše: Slaven Raguž / Dnevnik.ba
