Na 25. obljetnicu pada Vukovara taj je grad pohodilo 100.000 ljudi prisjećajući se žrtava zločina JNA i četničkih postrojbi nad civilima i braniteljima. Začudo, baš na taj dan, piše Vukovarka Julijana Adamović na tportalu, dižu se glasovi koji nam na društvenim mrežama ‘otkrivaju’ da za pokolj nisu krivi napadači, nego glavom i bradom Franjo Tuđman.
Zgražaju se neki čak i nad tim što učitelji vode djecu da zapale svijeće za žrtve, a neki predlažu i da odbacimo sumornost. Zašto tugovati, valja puštati zmajeve i slaviti život, smatraju. Ljudi – poručuje tportalova kolumnistica – dajte se saberite!
‘Pustite ljude da se 18. studenoga smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slave uspjehe svojih ljudi u fizici i umjetnosti i da cijeli grad pjeva slobodi, budućnosti i miru. A još prije sljedeće vukovarske obljetnice – spojite škole i vrtiće, djecu Hrvata i Srba, da se zajedno igraju i uče i da skupa mogu voljeti svoj grad’, zaključila je kolumnistica Novog lista Sanja Modrić.
Zbog ovog ću odlomka pogaziti ‘besu’, a ta je da ne želim (kao mnogi) egzistirati na medijski podatnoj vukovarskoj tragediji. Ne želim da mi se opus svede na Vukovar, Vukovar 2 i Vukovar 3 – prošireno i dopunjeno izdanje. O traumama se piše, ali ne sapunica.
Ali, eto. Pljunite me slobodno.
Zamislite strahote – djeca pale svijeće za pobijene
Na dan obilježavanja 25. godišnjice stradanja vukovarskih ranjenika, branitelja i civila iznenadila me strast kojom su pojedinci obilježili taj dan. Uglavnom markiranjem krivaca za Ovčaru (ako niste znali, to nisu JNA i srpske paravojne formacije, nego glavom i bradom Franjo Tuđman, otkrivaju nam konspirativno po društvenim mrežama) te selektivnim zgražanjem nad indoktrinacijom dječice koja po Splitu i Zagrebu, u sklopu vanjske nastave, pale svijeće.
No pojava nije završila time.
Sad više nije sporno to što se djeci daju u ruke lampioni, a to je, po nekim stručnjacima za sve i svašta, jako opasno. Figurativno i doslovno jer se navodno time potiče nacionalna mržnja, a mogli bi se klinci i zapaliti. Što nije izgorjelo za Noć vještica, ima da se zapali sad.
Otišli smo korak dalje.
Ukinimo sve! I kolonu u kojoj ne sudjelujemo. Na taj dan organizirat ćemo valjda vatromet i prigodan slet.
Razumijem da se nešto moralo napisati. Razumijem potrebu da se bude originalan, drugačiji, provokativan, in. Ali ovako trapavo gaziti po tuđim smrtima i životima pa se još onda pozivati na nedostatak empatije onih koji sudjeluju u ‘kolektivnim žalovanjima’, to teško razumijevam.
Ne dođete ovamo pa ne vidite: Puštamo mi zmajeve i trčimo maratone
Tko ljudima u Vukovaru brani da se smiju, trče maratone, puštaju zmajeve i slave uspjehe na taj ili bilo koji drugi dan? Da hodaju u koloni ili ostanu doma, otputuju na Bali?
Nitko. Ovo jest jadna i devastirana država, ali nekome su se opako pobrkali lončići.
Uostalom, cijeli studeni je obilježen raznoraznim aktivnostima, pa i maratonima. Samo je trebalo baciti oko na službeni program.
Autorica bi ljudima oduzela pravo da mimohodom odaju počast mrtvima, a onda obrće pilu naopako, optužujući druge da nameću vlastite vizije obilježavanja toga dana.
Mislim, dajte se saberite!
Vukovar se ne razlikuje od bilo kojeg drugog slavonskog grada. Dapače, u boljim je prilikama od mnogih gradića i mjesta koja su prošla sličnu sudbinu: razaranje, okupaciju i progon stanovništva.
Otiđite u Pakrac ili Petrinju, pa se uvjerite. Ne možete očekivati da u Vukovaru teku med i mlijeko, a cijela je država (i regija) na koljenima. Kao što ne možemo i ne smijemo (gradonačelniče, čujete li me?) vukovarskom žrtvom ucjenjivati ostatak Hrvatske, optuživati ih i za vlastite nesposobnosti i propuste ili lupati po glavi svakog tko želi nastaviti život ne betonirajući se u artefakt grada muzeja.
Vukovar je isti kao svaki grad u Slavoniji. Siromašan!
Vukovar je jedan od mirnijih gradova u Hrvatskoj. Nije bilo dugih cijevi na ulicama i međuetničkog nasilja ni u prvim godinama, a kamoli sada. Tek kad nastane medijski inducirani kaos padaju šake i šamari. Potuku su uglavnom djeca. Izazovete im tjeskobu. Ne svijećama, već onim što gledaju u medijima. Oni ili njihovi roditelji.
Žao mi je što ovo moram reći, ali za predodžbu koja postoji o gradu i ljudima u njemu krivnju ne snose samo oni koji bi trgovali žrtvom, već i oni koji uporno od Vukovara rade grad slučaj.
Jer što se tiče smijeha, zabave i života u Vukovaru: to ne postoji samo u glavama onih koji u Vukovaru ne žive, već svrate u njega jednom godišnje da bi napravili reportažu ili napisali tekst (mnogi ne učine ni taj minimum napora, već sa svog uredskog stolca lociranog u Rijeci ili Splitu u javnost bace hrpu… bolje da ne izgovorim čega).
Ili, ako nisu novinari, redovito čitaju takve srcedrapateljske ili iz drugih pobuda negativističke tekstove, pa znaju bolje od nas koji smo Vukovarci kako smo je… depresivni smo te okorjeli u mržnji i netrpeljivosti. Ne družimo se. Ne močimo dupe u istom Dunavu i ne sunčamo ga na istom suncu, jedni pored drugih, ali i jedni s drugima.
Trebamo vam jadni, jer inače nemate o čemu pisati
Ako se pobunimo zbog takvog medijskog tretmana, za čas će nas optužiti za ‘lakirovku’, glupost, prikriveni nacionalizam ili provincijalizam. Kao da je cijeli Vukovar jedan monolitni stožer, ništa drugo nego preslika nesposobnih i kmečavih gradonačelnika, ili su naše nezaposlenost i bijeda drugačije od onih s kojima se susreću ljudi u drugim hrvatskim gradovima.
‘Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega’, napisao je prije nekoliko godina Boris Dežulović i dobio nagradu za europsku kolumnu godine.
Točno, nema nas. Nema nas, jer je naše postojanje (ovakvo ili onakvo) – u vašim rukama. Za ostatak Hrvatske egzistiramo samo i isključivo onako kakvima nas prikažete. Ako nas uopće prikažete.
Egzistiramo u raznim ‘rupama’ i brojnim člancima, kao karikature, crno-bijeli likovi, onečovječeni. Takvi vam trebamo. Drugačiji ne. Na čemu ćete inače vi egzistirati?
Ako kojim slučajem promolimo nos i zinemo u pokušaju da se oglasimo, lupite nas šakom posred zuba. Vi određujete tko smije, a tko ne bi trebao pisati. Vi ste ti koji imate moralnu licencu osuđivati bez i mimo sudova.
Spajanje škola? Pa to ne može hrvatska Vlada
A oglasila se i Ella Dvornik: ‘U Vukovaru se ništa ne događa. Vukovar je postao ratni spomenik u kojem ljudi žive sada kao što su živjeli i nakon rata. Vukovar nije grad heroja kojima se pomaže i zahvaljuje, Vukovar je spomenik koji je ostao tamo trunuti, da ga se svi sjete jednom godišnje. Nisam nikada bila u Vukovaru, točnije u Slavoniji, a voljela bih.’
Bolje ikad, nego ikad. Neka dođe. Ali neka pokuša isključiti predrasude i promatrati ljude na cesti ne projicirajući emocije s kojima je došla čitajući o Vukovaru. Stvarno nema smisla to da Vukovarci moraju plesati ulicom dolazeći na posao ili tržnicu kako bi uvjerili nekoga da su ista ljudska vrsta i da žive živote koji se ne razlikuju osobito od života prosječnog građanina ove države.
A to za odvojene škole, čije ukidanje (opravdano) zaziva Sanja Modrić… Na krivu se adresu obraćaju autori tih (dobrih) ideja. Odluka za takvo što nije na Vladi RH. Ona je u rukama konzumenta tog prava – u rukama predstavnika srpske nacionalne manjine. Neću reći, ali ću pomisliti: trenutačno (već godinama) ponajprije u rukama lingvista Milorada Pupovca, profesora koji kao stručnjak zastupa tezu da su hrvatski i srpski jedan policentričan jezik, osim kad vukovarsku djecu treba upisati u vrtić i/ili osnovnu školu ili pak staviti ćiriličnu ploču na državnu ustanovu.
Ako ne vjerujete meni, pitajte Snježanu Kordić, znanstvenicu koja će vam rado ustvrditi da su srpski i hrvatski zapravo jedan te isti jezik.
Ups! Nju se citira samo kad treba lupiti po glavi hrvatskog nacionalista vulgaris.
Vukovar na obljetnicu pokolja nije mjesto za radost, zmajeve i pjesmu.
Nemojte to nikada zaboraviti, pa se neće ponoviti.
Julijana Adamović hrvatska je književnica, autorica romana i zbirki priča za odrasle i djecu. Dobitnica je Kiklopa za zbirku priča ‘Kako su nas ukrali ciganima’. Socijalna je pedagoginja te je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. Rođena je u Bačkoj, a danas živi i radi u Vukovaru.
