Chris i Denise Tudor Whelan upoznali su se 1989. godine, kad su radili u jednom trgovačkom centru. Zaljubili su se, vjenčali i pokrenuli posao koji im je donio pravo bogatstvo.
Njihov život je izgledao kao prava bajka, sve do krize bankarskog sektora 2007. godine, u kojoj su ostali bez svega što su zaradili i ulagali. Naime, Tudor Whelanovi su se bacili u posao s nekretninama i građevinom, te im je biznis sredinom 90-ih poletio. “Stvorili smo biznis ni iz čega, često smo ustajali u 4 ujutro i radili sedam dana u tjednu. Da je posao propao jer smo bili neoprezni, shvatio bih da ljudi misle da smo ovo zaslužili. Ali ništa od ovoga nije naša greška”, kaže Chris za Daily Mail.
Supružnici i njihove dvije kćeri do te su kobne godine živjeli više nego dobrim životom: u kući sa šest soba (vrijednoj 800.000 funti), imali su dva automobila (Audi i Range Rover), kćeri su išle u privatne škole koje su plaćali po 12.000 funti godišnje, imali su pet konja, pet puta godišnje išli su na odmor van zemlje, Novu godinu su slavili na Barbadosu… Mjesečno su zarađivali 20.000 funti mjesečno, a biznis s nekretninama vrijedio je 35 milijuna funti.
Onda je u kolovozu 2007. godine stiglo pismo iz banke, u kojem im objašnjavaju da su njihove komercijalne hipoteke, 17 milijuna funti, prodane američkom Lehman Brothersu. Nedugo potom je propao i Lehman Brothers te se urušilo tržište nekretnina. 25 zemljišta u vlasništvu Tudor Whelanovih, procijenjenih na 30 milijuna funti, prodala je banka za samo 10 milijuna, pa je obitelj i dalje dugovala 7 milijuna funti.
Kćeri su premjestili u državne škole, prodali su i automobile, a kako nisu mogli naći posao, Chris i Denise su se morali prijaviti za socijalnu pomoć. Sad primaju 217 funti svaka dva tjedna, a žive u kući koju iznajmljuju od prijatelja koji su ostali uz njih u najtežim trenucima.
“Rekli su mi da napravim dva CV-ja, jedan istinit koji sadrži svo moje radno iskustvo i jedan zaglupljeni. Javio sam se na stotine poslova, od kojih nisu sva s godišnjom plaćom od 50.000 funti. Rekli su mi da se javim za posao pomoćnog menadžera u Tescu ili Burger Kingu, i to sam učinio. A tamo su mi rekli da ti poslovi ‘nisu baš za mene’. A ja bih radio bilo što”, kaže Chris. I on i supruga priznaju da su u posljednjih šest godina imali suicidalne misli, ali ih je obveza prema djeci natjerala da se nose s novom stvarnošću.
“Imamo naše zdravlje i naše kćeri ipak nisu puno propatile. ovo će im iskustvo barem pomoći. Sad znaju da nekad ne možeš imati sve što poželiš”, kaže Chris.
Izvor: Danas.hr/dailymail.co.uk
