“Piši, riši ali znaj, listove mi ne trgaj”, stihovi su koji su se obično nalazili na početku spomenara u koji su se vlasnicima u vremenima daleko prije Facebooka i bloga upisivali njima najbliži, ali i dragi prijatelji, kolege i ljubavi.
“Spomenare u “papirnatom obliku” danas pišu djeca do najviše 4. razreda osnovne škole, ali njegovi sadržaji sele se u SMS poruke, blog i Facebook. Spomenari, kao i ostale tvorevine iz spontane kulture djece i mladih, zadovoljavaju potrebe koje su povezane s odrastanjem, razumijevanjem prošlosti i budućnosti, ljubavi, prijateljstva itd. Potrebe su ostale iste a mediji su se promijenili”, kaže Duran za Hinu.
Dodaje i da se u blogovima i na Facebooku nailazi i na miješanje žanrova – stihove iz spomenara, pitanja iz leksikona, ljubavne priče koje se prenose s koljena na koljeno, “praznovjerice” za razonodu (koliko te voli, za koga ćeš se udati..), a slike i crteži zamjenjuju se elektronskim likovnim izražavanjem. “Pomalo se gubi intimnost za ove sadržaje, oni se dijele i s onima koje i ne poznaješ. No, potreba za ljubavlju, prijateljstvom ostaje ista”, ističe Duran.
Napominje i da su spomenari iz ranijih razdoblja imali “veću ozbiljnost” od današnjih jer su krajem 19. stoljeća te do završetka Drugog svjetskog rata djevojčice i djevojke spomenare čuvale do udaje, pa se u njima mogu naći ozbiljne ljubavne izjave kao i više citata iz književnosti. Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća spomenari su većinom kružili među učenicima između petog i osmog razreda osnovne škole.
U svojoj kolekciji Zagrepčanin Igor Novaković ima više od 250 spomenara iz cijele Hrvatske i područja bivše Jugoslavije. Ideja o njihovu skupljanju javila mu se prije četiri godine kada je prilikom traženja starih ploča naišao na oglas u kojem se za desetak kuna prodaje spomenar iz 1910. godine.
Zainteresiralo ga je kako su i kakve poruke razmjenjivali naši bake i djedovi. Kada sam ga prelistao, pročitao poruke u njemu, pjesmice, pogledao crteže i prešano cvijeće ostavljeno među stranicama osvojio me taj duh vremena u kojem prijateljstvo nije bilo površno. Danas se površno ‘lajka’ sve i svašta i tako se mjeri i prijateljstvo, kaže Novaković Hini. I dalje ih skuplja tražeći spomenare po zagrebačkim sajmovima na Hreliću i Britanskom trgu, raznim aukcijama. Pri tome je neke spomenare morao “dosta platiti”, neke malo, a neke je dobio i na poklon.
Svoje spomenare ne želi držati u svojoj arhivi već ih želi javno izložiti današnjoj djeci kako bi vidjela kako je izgledao Facebook naših baka i djedova.
Govoreći o temama koje se nalaze u spomenarima navodi da što su spomenari stariji teme su to ozbiljnije, pune savjeta i poruka, pogotovu roditelja, rođaka i profesora kojima su njihovi učenici dali da im se upišu za trajnu uspomenu. Pri tome su citati i poruke kroz vrijeme gotovo ostali isti, jedino su se kroz vrijeme minimalno mijenjali stihovi.
Poruke su ovisile i o vremenu spomenara jer su spomenari pisani za vrijeme Prvog svjetskog rata uglavnom sadržavali molitve i poruke za sreću, dok su poslije bile više zabavnije i šaljivije.
“Prijatelj ti svatko nije tko se na te slatko smije. Nego tko ti u nevolji pokazuje da te voli”, “Nit oholost nit taština tvom žiću uzor budi. Krepost prva svih vrlina nek ti uvijek puni grudi”, “Sadašnjost trpi, prošlost zaboravljaj, za budućnost se pripravljaj”, “Što je zapravo ljubav…pijanstvo, a kad se probudimo….uspomene”, “Hrvatica vjerna budi i hrvatsku riječ ljubi jer Hrvati to su ljudi. Budi sretna i zdrava ali ljubi domak svoj. I budi Hrvatica prava na diku i ponos svoj”, neke su od poruka.
Izvor: ZG express
