Na web stranici sarajevske Asocijacija nezavisnih intelektualaca Kug 99 obavio je Dr. Marko Attila Hoare, povjesničar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu, zanimljivu analizu stanja u Bosni i Hercegovini. Članak je objavljen pod naslovom “Kako bosansko pitanje može biti riješeno?”, a mi ga ovdje donosimo bez ikakve intervencije, jezične ili bilo kakve druge.
Kada govorimo o rješenjima za Bosnu i Hercegovinu, fokus je obično na onome kako bi mi voljeli da ona izgleda. Ovo je vrlo lako reći. I ja i mnogi drugi bi voljeli da Bosna i Hercegovina bude suverena i jedinstvena zemlja svih svojih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Ipak, dosta je teže pronaći način da se ovo ostvari. Ja želim da govorim o dosta skromnijem cilju: razvoju bosanske strategije otpora, sa ciljem sprječavanja još veće nesreće koja može zadesiti ovu zemlju. A to će biti prvi koraci ka ponovnoj izgradnji Bosne i Hercegovine. Ne želim se baviti lažnim optimizmom; želim predstaviti analizu realne situacije sa razboritom analizom onoga što je zaista moguće ostvariti.
Probleme Bosne i Hercegovine ne moramo objašnjavati- svi smo vrlo upoznati s njima. Bosna i Hercegovina kao država postoji samo formalno; na papiru; u realnosti, Bosna i Hercegovina uopšte nije funkcionalna država. Podijeljena je na dva entiteta. Republika Srpska je entitet koji posjeduje veću homogenost. I to je glavna opstrukcija funcionisanju Bosne i Hercegovine kao države. Federacija – kako se očekivalno – je mogla biti matica oko koje će se Bosna i Hercegovina reintegrirati. Pa su tako ljudi posmatrali RS kao „loši“ entiet i Federaciju kao „dobri“ entitet. No zapravo, oba entiteta su loša, a Federacija je jednako dio ovog problema kao i RS. Federacija je slomljena pod teretom svoje sopstvene birokratije. Njena podjela na kantone slabi i administraciju i ekonomiju. Federacija je pod pritiskom konflikta između bošnjačkih i hrvatskih političara. No, reforma sistema je nemoguća. Nemoguće je napraviti reformu, jer bi ovo zahtijevalo konsenzus između tri naroda. Ali, političari iz RS će uvijek staviti veto na bilo kakve reforme koje bi omogućile da država funkcioniše. Teško je doći i do reforme Federacije. Hrvati se već osjećaju marginalizovano i gledaju na podjelu na kantone kao jedini način da ostvare bar malo autonomije.
Status quo je neodrživ
Na jednom nivou, status quo predstavlja prihvatljiv kompromis, ili bar manje zlo. Bošnjaci, i oni Srbi i Hrvati koji vjeruju u jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, dobijaju bar iluziju jedinstvene države. Ne dobijaju pravu državu, ali dobijaju ujedinjenu državu koja bar postoji na papiru. Za uzvrat, oni Srbi koje se ne identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom, dobijaju entitet sa najviše atributa prave države, ali bez stvarnog prava da se odcijepe. Oni Hrvati koji se ne identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom su vjerovatno najnezadovoljniji, ali nisu dovoljno jaki da unilateralno promijene sistem. Status „quo“, kako neki misle, je bolji od bilo kakve druge alternative. Međutim, postoji razlog da vjerujemo da je takav status neodrživ.
Entitet kakav je RS ima stalnu tendenciju da traži čak i veću nezavisnost, i na kraju, potpuno odcjepljenje. To bi bilo istinito čak i da je Bosna i Hercegovina relativno bogata i uspješna zemlja poput Belgije, Španije ili UK-a, gdje postoje jake tendencije za ocjepljenje u Flandriji, Kataloniji i Škotskoj. Ali srpske političke klase u RS-u ne žele samo veću nezavisnost. Oni žele da negiraju Bosnu i Hercegovinu. Među običnim srpskim narodom rat je napravio visok nivo ogorčenosti, koja ih spriječava da prihvate Bosnu i Hercegovinu. Međunarodne okolnosti im daju nadu da će bar biti u mogućnosti da uspostave nezavisnu Republiku Srpsku. Rusija se ponaša kao Velika Sila u opoziciji sa Evropskom Unijom i NATO-om. Rusi su u Gruziji i Ukrajini pokazali da su potpuno spremni raskomadati ostale Evrospke države, kroz potporu odcijepljenih regija, suprotno sa Zapadnim željama.
U RS-u, Dodik se postavio kao saveznik Rusije kroz potporu Putinovog pripajanja Krima. Čak i ako Dodik napusti svoju funkciju, slijedeći predsjednik Republike Srpske mogao bi primjeniti identičnu politiku. Sasvim je moguće zamisliti scenarij u kojem se RS u potpunosti odcjepljuje od Bosne i Hercegovina, sa podrškom Rusije i Srbije. Trenutno, Srbija mora da pazi na „svoje ponašanje“ kako bi zadržala pristup Evropskoj Uniji. Ali kada Srbija uđe u Evropsku Uniju, neće više morati da pazi na takve stvari. Evropska Unija je pokazala da neće zabraniti svojoj članici da se loše ponaša prema ne-članici. Imamo primjer Grčke i Bugarske, i njihovog odnosa sa Makedonijom. Ili primjer pet članica EU koje ne žele priznati Kosovo- tri od tih pet su nove članice. Hrvatska se priključila Evroskopj Uniji i da bi istog momenta hrvatska desnica pokrenula kampanje protiv gej brakova i ćiriličnog pisma.
Vrlo je vjerovatno da će Srbija ući u Evropsku Uniju prije Bosne. Na taj način, doći će do situacije u kojoj će dvije države koje su pokušale podijeliti Bosnu devedesetih godina- Srbija i Hrvatska – biti u Evropskoj Uniji a Bosna će biti izvan nje. Ako Srbija i Hrvatska ponovo pokušaju podijeliti Bosnu, teško je predvidjeti kako će ostatak svijeta pokušati da ih zaustavi. Čak i ako Bosna i Hercegovina uđe u EU zajedno sa Srbijom, to ne mora značiti da će joj to pomoći da se odbrani. Kipar je u Evropskoj Uniji, ali EU ne radi ništa da zaistavi podjelu Kipra, jer je Turska previše snažna. A Turska čak i nema prednost članice Evropske Unije. Ako Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska budu sve zajedno u Evropskoj Uniji, a RS se odcijepi, EU će vjerovatno vrlo teško pokrenuti sankcije protiv RS-a. Tako da Bosanci trebaju biti spremni na ponovni napad na bosanski teritorijalni integritet, koji uključuje odcjepljenje RS-a, posebno kada Srbija uđe u EU. Tako da to nije izbor između statusa „quo“ i nečega puno goreg. To bi mogao biti izbor između nezavisne RS-a u svojim postojećim granicama, i nečeg drugog.
Promjena neće stići izvana
Kako bi se pronašlo rješenje koje treba spriječiti nešto ovakvo da se dogodi, postoje dva mjesta na kojima se može tražiti odgovor: u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, i u međunarodnoj zajednici. Naravno, ne možemo ignorisati vanjski svijet. Međunarodni stav je uvijek veoma značajan. Srpski neuspijeh pri ostvarivanju svojih ciljeva devedesetih godina, i bombardovanje 1995. godine od strane NATO-a, desio se dijelom zato što su Srbi izgubili propagandni rat – posebno nakon masakra u Srebrenici. Tako da je jedini pokušaj promjene u Bosni i Hercegovini, moguć ako se u obzir uzme međunarodni nazor. Ali promjena neće stići izvana. Ratovi devedesetih pokazali su nezainteresovanost Zapadnog saveza za odbranu Bosne i Hercegovine. Od tada, Zapadni savez je pokazao da neće ni odbraniti teritorijalni integritet Gruzije ili Ukrajine od ruske agresije. Izgovor je bio da ove zemlje nisu članice NATO-a, te zbog toga prema njima ne posjeduju nikakvu pravnu obavezu. Bosna i Hercegovina takođe nije članica NATO-a.
Zbog toga se ne možemo pouzdati u Zapad kada je riječ o odbrani Bosne i Hercegovine od odcjepljenja RS-a, koje je podržano od Rusije, Srbije i možda Hrvatske. Posebno ako Srbija već bude u Evropskoj Uniji. Nema razloga očekivati od međunarodne zajednice da govori o novom Dejtonskom sporazumu, i da pokuša ponovo uspostaviti funkcionalnu državu Bosnu i Hercegovinu. Nedavno sam posjetio Washington DC, gdje sam se susreo sa dužnosnicima iz State Departmenta koji su jasno izjavili kako SAD nema nikakvog interesa da govori o novom Dejtonu. Takođe su bili jasni i kada su rekli da će prihvatiti promjenu samo na bazi konsenzusa. Ali se pozitivna promjena ne može desiti na bazi konsenzusa zbog srpskog veta.
Vrhunac međunarodne intervencije u Bosni i Hercegovini koji se desio kroz Ured Visokog Predstavnika, bio je do 2006. godine, za vrijeme Paddy Ashdown-a, kada su se učinili značajni koraci ka reintegraciji Bosne i Hercegovine. Ali od tada se impuls izgubio, i međunarodna zajednica je prestala sa ponovnom izgradnjom Bosne. Tako da je cijeli ovaj proces krenuo unazad, jer je Milorad Dodik nastoji pocijepati zemlju. Danas je međunarodna zajednica sretna zbog činjenice da je u Bosni i Hercegovini zadržan mir i da ona nije izvor regionalne nestabilnosti. Ovo je uskogrudan period za Evropsku politiku. Javno mnijenje u velikom broju Evropskih zemalja je povišeno neprijateljski okrenuto ka Evropskoj Uniji. Anti-imigrantski rasizam je vrlo jak, kao i islamofobija. Otpor aktivnim vanjskim politikama otkriven je kada su Zapadne zemlje odbile da intervenišu i zaštite sirijski narod. Tako da ovo nije dobar period da očekujemo konstruktivnu akciju sa Zapada, koja bi izgradila Bosnu. Zapad bi intervenisao jedino kada bi nova velika kriza pogodila Bosnu – kao što je to bilo u periodu od 1992-95.
Promjena iznutra
Dakle, promjena u Bosni i Hercegovini se može desiti samo iznutra. Pitanje je kako pokrenuti pokret za promjenu koji obuhvaća Bosance svih nacionalnosti – Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Od tri većinska naroda u Bosni, samo Bošnjaci doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu. Samo mali broj Srba, i možda malo veći broj Hrvata se identificira sa Bosnom i Hercegovinom kao svojom domovinom. Ovo nije uvijek bio slučaj. Kroz historiju su se Srbi i Hrvati identificirali sa Bosnom i Hercegovinom kao svojom domovinom puno više nego što to rade danas. Prije 1990-tih, politička mobilizacija na osnovu Bosanskog patriotizma, koja obuhvaća Bošnjake, Srbe i Hrvate, je bila moguća. Srbi su mogli otići na dvije strane: ka Bosanskom patriotizmu ili ka ideji Velike Srbije – ili kombinaciji te dvije stvari. Ali zbog posljedica rata, a posebno kreiranja srpskog entiteta u Bosni, razorila je srpsko identificiraju sa Bosnom kao svojom domovinom.
Kao posljedica toga – bez obzira na svu ratnu brutalnost i genocide koji su se desili – sada postoji bosansko-srpska nacija-država: Republika Srpska. Većina srpskih stanovnika RS-a identificira se sa njom i ne želi prihvatiti gubitak njene autonomije. Naravno, moguće je uključiti se u uvezivanje ljudi iz Federacije i RS-a, i to je pozitivno. Ali ovo nije puno drugačije od onog što bi se radilo sa stanovnicima dvije različite države, kao što su Srbija ili Hrvatska. Političari, intelektualci i javne ličnosti iz Federacije mogu uspostaviti veze i projekte sa onima iz RS-a, onoliko koliko mogu i sa Srbijom ili Hrvatskom. Ali dobri odnosi nisu isto kao i nacionalno jedinstvo.
Kod Hrvata u Bosni stvar je malo manje loša, budući da ne postoji hrvatski entitet. Ja imam osjećaj da bi Hrvati prihvatili zajedničku domovinu kad bi se RS nekako reintegrirao sa Bosnom i Hercegovinom. Ali zajednički život u Federaciji sa Bošnjacima, i to kao manjina, ne može imati čvrsto prihvatanje Bosne među bosanskim Hrvatima. Kao što sam i ranije rekao, Federacija nije rješenje; ona je dio problema. Dilema je u reformi koja bi mogla možda povećati prihvatanje Bosne od strane Hrvata – npr. treći entitet – ali koja bi u isto vrijeme i ubrzala podjelu zemlje. Hrvatski entitet bi imao istu separatističku politiku kao i RS. Sa srpskim i hrvatskim entitetom, Bosna i Hercegovina vjerovatno ne bi još dugo izdržala kao jedinstvena zemlja. Ali dvoentitetski sistem i dalje udaljuje Hrvate od Bosne i Hercegovine.
Šta da se radi?
Nije na meni, kao strancu, da govorim o preciznoj strategiji otpora za Bosnu i Hercegovinu, pa ću samo reći par riječi koje možete uzeti u obzir. Kada govorim o Bosancima, mislim na građane Bosne i Hercegovine koji gledaju na tu zemlju kao svoju domovinu. Većine Bošnjaka, ali i Srba, Hrvata i ostalih koji se identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom. Bosanci se ne mogu pouzdati na međunarodnu zajednicu, niti na to da će ona odbraniti Bosnu i Hercegovinu. Tako da moraju biti spremni da je oni odbrane. To znači da kada i ako se RS odcijepi, Bosanci moraju biti spremni- ako bude potrebe- da na to reaguju vojno. Ako ništa, spremnost i mogućnost ponovnog rata za odbranu bosanskog teritorijalnog integriteta može biti čin zastrašivanja pri svakom pokušaju odcjepljenja. To bi takođe moglo osnažiti one u međunarodoj zajednici, koji podržavaju jedinstvenu BiH, protiv onih koji su spremni da je puste da se razdvoji. Zbog ovog je važno da postoje bar neki elementi države spremne na mobilizaciju zarad zajedničkog otpora.
Bilo bi korisno učiti iz iskustva 1990-tih godina. Na početku rata 1992., postojale su dvije baze otpora: oficijalni organi Republike, uključujući Teritorijalnu Odbranu i MUP/policiju. Ali njih je bilo teško mobilizirati za odbranu, budući da su bili djelimično kontrolisani od sprskih i hrvatskih nacionalista – agenata Beograda i Zagreba. Drago Vukosavljević, komandant Teritorijalne Odbrane, podržavao je SDS. Jerko Doko, Ministar Odbrane, bio je političar u HDZ-u. Tako da su zvanični organi bosanske odbrane bili paralizovani. S druge strane, postojala je i Patriotska Liga. Ali ovo je bila uglavnom bošnjačka milicija, i nije mogla mobilizirati Srbe i Hrvate, da odbrane jedinstvenu Bosnu. Ova dilema – između Bosanskog i Bošnjačkog otpora i njegove orijentacije, još uvijek postoji. Otpor uvijek treba biti u ime svih građana Bosne, ali realno će biti uglavnom bošnjački.
Druga dilmea je: kako se pripremiti na otpor bez ubrzavanja srpske i hrvatske secesije? Reforma u Federaciji je način započinjanja procesa reformi na način koji ne bi mogao biti zaustavljen od srpskog veta. Ali kako reformirati Federaciju na način koji je prihvatljiv Hrvatima, bez ojačanja njihovog separatizma? Ako ukinemo sve kantone, to će biti neprihvatljivo većini Hrvata. Ako smanjimo broj kantona na dva, onda postoji mogućnost da kantoni postanu entiteti, i završimo sa hrvatskim entitetom koji posjeduje istu separatističku politiku kao i srpski entitet. Mislim da je važno smanjiti broj kantone – možda na pet. U svakom slučaju, trebao bi postojati centralni kanton u Federaciji koji će biti etnički pomiješan – onaj u Mostaru.
A veći kanton koji uključuje, barem, Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Travnik i ostale gradove, koji bi mogao funkcionisati kao srce funkcionalne Bosne i Hercegovine, i centar nacionalne energije. Ovdje bi se mogle graditi čvrste bosanske nacionalne institucije. Toliko veliki centralni kanton bi mogao pripremiti i mobilizirati efektivan nacionalni pokret otpora ukoliko dođe do novog konflikta pri pokušaju secesije. Građani Bosne moraju biti psihički spremni da se bore, ako je potrebno, kako bi odbranili jedinstvenu Bosnu. Takva psihička spremnost je nedostajala 1992. godine. Sa više efikasnom administracijom, sa manje birokratije i bez ikakvog nacionalnog ključa, tako velik centralni kanton bi mogao djelovati kao više privlačan magnet bosanskoj periferiji.
Ovo bi takođe moglo značiti početak više opšteg procesa promjena. Važno je početi proces sa ustavnom promjenom; kako bi se bar nešto uradilo. Najmanje, takvo osnaživanje srca Bosne i Hercegovine bi moglo staviti Bosance u jaču poziciju da reaguju ukoliko dođe do nove krize. A ovo bi moglo služiti kao faktor zastrašivanja svakom pokušaju da se podijeli zemlja. I kada međunarodna zajednica vidi da su Bosanci spremni nezavisno reagovati i pružiti otpor, manje je vjerovatno da će podržati one koji žele podijeliti Bosnu i Hercegovinu.
Autor teksta je Dr Marko Attila Hoare, sa Fakulteta Umjetnosti i društvenih znanosti, Kingston Univerziteta u Londonu
Izvor: Krug99.ba
