Iz tiska je upravo izišla knjiga pod nazivom “Politička retorika u Hrvatskoj” u kojoj autorica Vinka Drezga nastoji definirati kako suvremeni hrvatski političari oblikuju svoje javne nastupe, čime se inspiriraju i za kakvim rječnikom posežu ne bi li doprli do ciljane publike i, u konačnici, dobili glas na izborima.
Knjiga nesumnjivo predstavlja inovativan pristup teoriji i praksi političkoga govora u Hrvatskoj.
Analizirajući hrvatski politički diskurs, Drezga poseže za teorijskim modelom Chaima Perelmana, koji počiva na postavci da ljudi, pa dakle i političari komuniciraju tako da prije svega vode računa o vlastitim interesima, osjećajima, željama i običajima koji prevladavaju u zajednici. Drezga pritom razotkriva da je politička retorika u Hrvatskoj dobrim dijelom nadahnuta narodnom baštinom starih slavenskih guslara. Politički govor u nas danas predstavlja jedinstvenu matricu posudbi iz stare pučke tradicije, ali i iz novije povijesti totalitarnoga predznaka, koja je odnjegovana u socijalističkoj Jugoslaviji.
Politička retorika, dakle, proizlazi iz metričkih obrazaca hrvatske epike. Argumenti se oblikuju prema binarnom modelu u kojemu su suprotstavljeni, primjerice, herojstvo i kukavstvo, mi i oni, prijatelji i neprijatelji, a koji proizlazi iz vjekovne dinamike između dobra i zla.
“Politička retorika u Hrvatskoj” smješta suvremeni hrvatski politički diskurs u kontekst novih medija i uopće digitalnoga doba. Web-stranice, internet i YouTube omogućuju izravan izvor informacija o percepciji i, dakako, o reakciji publike.
Rukovodeći se teorijskim postavkama Chaima Perlmana, čiji rad pak u velikoj mjeri baštini filozofijska načela Friedricha Nietzschea, Drezga zahvaća u sam središnji dio knjige i proučava govor vodećih hrvatskih političara, a na temelju njihovih izjava u medijima.
Dvije HTV-ove političke razgovorne emisije – Otvoreno i Nedjeljom u dva – glavni su izvori dokumentarne građe za sustavnu retoričku analizu. Autor najprije iznosi dokumente, doslovne prijepise političkih intervjua odnosno razgovora, a zatim ih raščlanjuje prema perelmanovsko-ničeanskoj metodi. Analizi su podvrgnuti javni nastupi niza političara od, primjerice, Ive Sanadera, Stipe Mesića, Ivice Račana, pa sve do Ive Josipovića, Milana Kujundžića i Ivana Vilibora Sinčića.
Uz sustavnu analizu uloge tradicionalnih televizijskih političkih emisija, upravo rasprava o ulozi YouTubea kao sredstva dobivanja povratne informacije o političkoj retorici čini Političku retoriku u Hrvatskoj posebno originalnom studijom. Pritom valja zamijetiti da produkcija na YouTubeu predstavlja neku vrst amaterske građe, koja se svrstava u red pučke političke kritike. Kao kontrapunkt ozbiljnom formatu političkih emisija HTV-a, produkcija na YouTubeu zauzima znatno opušteniji pogled na hrvatske političare i način na koji komuniciraju s javnošću.
Kako autorica ocjenjuje istupe hrvatskih političara? Postoji li zajednički nazivnik za način na koji oni istupaju u javnosti?
“Uvjetno govoreći, prevladavajući oblik javne komunikacije, posebno u političkoj sferi u nas još uvijek jest improvizacija. Uglavnom nema studioznih priprema za očitovanje o određenom problemu, političari o temi saznaju ad hoc pa se tako i pripremaju, dakle, ad hoc, na licu mjesta. Stoga se i događa da o potpuno raznorodnim temama odgovaraju na isti način, služeći se poznatim frazama ili općim mjestima. Uz časne iznimke, još uvijek većina njih govori koristeći mnoštvo fraza i poštapalica, bez pravoga sadržaja ili jasno zauzetoga stava o određenom pitanju. To je, dakako, i posljedica totalitarnoga sustava u kojemu je gotovo pet desetljeća forsirano samo jedno mišljenje o svijetu i životu – ono centralnoga komiteta”, kaže Vinka Drezga. (Z.E.)
