Govoriti danas o Hrvatima u dijaspori kako o ekstremistima, stoga što ne podržavaju politiku Predsjednika RH, ili bacati na njih sumnju da su pokušali ”s prijetnjom smrti” opomenuti Josipovića – u krajnjem slučaju je licemjerno
Piše: Rudi Tomić, Kanada
([email protected])
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, pred sam odlazak u Njemačku, primio je bombastičnu poruku – uz pismo i bombu na adresu hrvatskog veleposlanstva u Berlinu.
Svakome je jasno da ovaj ”incident” nije ni trebao biti eksplozivan, nego samo alarmantan. Prijeteće poruke predsjedniku RH prije njegovog dolaska u Njemačku su apsurd! Josipović je izabran na slobodnim izborima te ga podržava po većina hrvatskih građana (ankete govore 80%); čovjek je pristupačan i može mu se sve reći u lice, ili s prosvjedima na trgovima u hrvatskim gradovima osuditi njegovu politiku zatvorenih očiju i pružene ruke naspram Srbiji. On će na sve zažmiriti i umiljato se nasmiješiti.
Čim se je čulo za vatrenu poruku u Berlinu, Josipović je odmah, uz smiješak, donio zaključak: ”Očito je riječ o ekstremistima kojima hrvatske vrijednosti i hrvatski napredak ništa ne znače”. Ni osiguranje mu – kaže – nije pojačano zbog prijetnje! Pametnu dosta!
Dakle, ”očito je riječ o ekstremistima” (čitaj – hrvatskim teroristima, ili ustašama!). Međutim, upada u oči da tim ”ekstremistima” očito nije bio cilj detonacija eksploziva nego poslati jasnu poruku svijetu – da je u hrvatskom iseljeništvu još djelotvorna ekstremna politička emigracija. (?)
Istina je drugačija, posve drugačija. U hrvatskoj dijaspori nema više ni ekstremne ni političke emigracije, ali postoji još uvijek mnogobrojno hrvatsko iseljeništvu, koje se protivi Josipovićevoj politici – crvene (komunističke) Hrvatske i Zapadnog Balkana (nove Jugoslavije u širem smislu) u kojoj bi opet Srbija imala središtu vlasti.
Govoriti danas o Hrvatima u dijaspori kako o ekstremistima, stoga što ne podržavaju politiku Predsjednika RH, ili bacati na njih sumnju da su pokušali ”s prijetnjom smrti” opomenuti Josipovića – u krajnjem slučaju je licemjerno! Činjenica je, posjetimo, da je Stjepan Mesić (partizan i predsjednik FNRJ) bio osam godina predsjednik RH, i s njegovom se politikom u dijaspori nije slagalo ni 5% Hrvata; obišao sve države i državnike na kugli zemaljskoj, i sve hrvatske zajednice u svijetu, pa nikad mu nitko nije s bombom priredio ”svečan” doček!
Luđaci zapadaju u suprotnosti
Tko stoji iza poslane bombe hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu nije teško ustanoviti, ali se, naravno, ne će moći dokazati, jer udbaši u Hrvatskoj drže vlast i kontrolu medija u svojim rukama. Međutim, udbaši su zaboravili da ima nas još živi u dijaspori, koji smo bili svjedoci ubojstva tolikog broja Hrvata u emigraciji, da su nama poznate njihove metode, koje se nisu ni u čemu promijenile, mada je tehnika astronomski uznapredovala.
Naroda poslovica kaže: lopov uvijek viče – držite lopova! Tako isto ubojice upiru prstom u druge da skriju svoje zločine. Slučaj s bombom u Berlinu možemo dovesti u svezu sa Udbom, jer je očevidno da se nisu otarasili mržnje na Hrvate u iseljeništvu, koji dižu glas prosvjeda i ukazuju svijetu – da u Republici Hrvatskoj de facto vlada komunističko poimanje demokracije: tko ima vlast taj ima i pravo!
Dakle, u pošiljci bombe u Berlin vidljivi su papci i prsti UDB-e iz Zagreba, ali to nikad hrvatsko pravosuđe neće ustanoviti, što se može zaključiti iz izjave u VL (22.01.2011.) predsjednika Josipovića: ”Ekstremisti jesu. Vjerojatno je riječ o određenoj simbiozi ustaško-udbaške provenijencije. Jedni i drugi su povezani. Rade skupa pa je vrlo teško podvući crtu i reći tko je radio za Udbu, a tko za ustašku emigraciju.” Tko bi ovakvog pravnika uzeo za svoga odvjetnika?
Budiša se konačno ”probudio”
U razgovoru s Večernjim listom (20.01.2011.) Dražen Budiša pored ostalog je rekao kako je više od 70 ljudi ubijeno je u Udbinim akcijama. I pita se: ”Zašto štititi počinitelje?” U opširnom uvodniku Budiša tvrdi da je Udba imala svoje prste i u formiranju prve Tuđmanove vlade. ”Činjenica je da su Tuđmana okružili ljudi koji su mirovinu praktično dočekali u komunističkoj tajnoj policiji.” – u nastavku kaže – ”Vidite, čak i danas, deset godina nakon Tuđmanove smrti i 20 godina nakon formiranja hrvatske države, naše pravosuđe odbija njemačkomu predati čelnike hrvatske Udbe, uključujući Perkovića i Mustaća, i ta činjenica govori mi da su moje sumnje iz ratnih 90-ih bile opravdane.”
Budiša sasvim ispravno odgovara na ovakve insinuacije o bombi: ”Prebaciti sumnju na emigraciju znači poslati poruku da su ti Hrvati emigranti radikalni i neobuzdani kao nekada, čak i sad kad imaju državu. Ako su takvi danas, zapravo i nije nerazumljivo što ih se prije moralo likvidirati. To je neizgovorena poruka koja se šalje svjetskoj javnosti.” I točka!
Nakon što je Der Spiegel objavio podatke o Udbinim ubojicama i njihovim političkim štićenicima u Hrvatskoj, Jopsipoviću je trebala ovakva udarna vijest prije susreta sa Angelom Merkel, koja će tražiti izručenje hrvatskih udbaša u Njemačku. Beogradski tisak proglasio je Josipovića ”najpametniji predsjednika na Balkanu”, evo, on se uhvatio u vlastitu zamku!
Nema sumnje da je ovaj incident pripremljen u udbaškom središtu u Zagrebu. ”Zaključak je to svih koji poznaju hrvatsku emigraciju i djelovanje jugoslavenske tajne službe. U nekim medijima odmah su bez dokaza izišle konstrukcije kako iza svega stoji radikalna emigrantska desnica, što je dodatni argument u prilog tvrdnji da iza svega stoje upravo bivši udbaši.”, piše Zvonimir Despot, VL, 19. 01.2010.
Hrvatska je paradoks država u Europi
Upravo je proslavljena 20. obljetnica uspostave samostalne i nezavisne Republike Hrvatske, koju su tada priznale sve države Europske zajednice. Ni nakon dva desetljeća Hrvatska se nije oslobodila od zabluda iz prošlosti, jer i danas državom vladaju ljudi od kojih se je Hrvatska trebala osloboditi u Domovinskom ratu. Da je tome tako, očevidno je na svim područjima u Hrvatskoj, gdje glorificiraju uspomene na komunizam i jugoslavenstvo, čak se podižu i spomenici četničkim partizanima, kao da se s time želi dokazati svijetu i Srbima da u Hrvatskoj još vlada bratstvo i jedinstvo – i da je Udba ostala na snazi.
Hrvatski su generali poslani u Haag, gdje im se sudi što su se borili protiv Jugoslavije, a četnicima se grade nove kuće u Hrvatskoj gdje se mogu vratiti i biti – ”svoj na svome”! U Hrvatskoj se mogu slobodno pjevati hvalospjevi Titu i partizanima (kao i četničke koračnice), gdje je partizanska kapa ”simbol mira”. Ali, u Republici Hrvatskoj zabranjene su domoljubne pjesme!
Predsjednik Srbije Boris Tadić osudio je Domovinski rat, rekavši da je ”Oluja zločinački pothvat”. Umjesto prekida diplomatskih odnosa sa Srbijom, Josipović odlazi u Beograd i daruje Tadiću cjelokupni prijevod s engleskog na hrvatski o uvjetima za članstvo u Europsku zajednicu, čiji je prijevod koštao Hrvatsku nekoliko milijuna dolara. To može učiniti samo ližishan. Doduše, Srbija je umjesto zahvale poslala popis hrvatskih branitelja iz Vukovara koje tereti za zločine nad nevinim Srbima u tom gradu!
Neka se usudi Ivo Josipović reći među Hvatima u Novom Sadu ili Subotici da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i počinila zločine nad nevinim narodom, kao što je Tadić rekao svojim Srbima u Kninu o ”počinjenim zločinima” tijekom Domovinskog rata nad nevinim Srbima u Hrvatskoj.
Kad se sve ove proturječnosti zbroje, s kojima su Mesić i Josipović unakazili Republiku Hrvatsku, onda se postavlja pitanje: da li su Hrvati državotvorni narod? Ni u Africi, ni u Aziji – ni u Južnoj Americi narod ne bira ovakve antidržavne državnike kao što su u Hrvatskoj bili i – još su i sada na vlasti!
