Ove godine se navršava 25 godina od kako je američki gradić Dayton (Ohio) ušao u povijest. Tamo je 21. studenog 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovora o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali 14. prosinca 1995. u Parizu.
25 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice, kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH, piše nekadašnji visoki predstavnim međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schwarz-Schilling za Deutsche Welle.
Nastanak Daytonskog sporazuma
Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio „Kontaktnoj grupi”, sastavljenoj od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.
Plan tadašnje “Kontakt-Gruppe” zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorija BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile „homogene” etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.
SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, su početkom 1995. godine ipak napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. „etnička čišćenja“, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?
Sadržaj sporazuma
Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. studenog 1995. Bosna i Hercegovina je ostala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežno srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje Brčko. Međunarodna zajednica predvidjela je visokog predstavnika da nadgleda provođenje civilnog dijela Daytonskog sporazuma. Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje „vitalne nacionalne interese“ kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični „konstitutivni narod“ vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.
Nakon gotovo četiri godine rata s više od 100.000 žrtava, preko dva milijuna izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovina Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kako tada tako i danas – teško, s puno muke i uz velike napore. Daytonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.
Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH – nažalost za mnoge ljude prekasno.
A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orijentirati. Prema Daytonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka kući, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak u staru domovinu izgledao potpuno drugačije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i „čistiti“.
Daytonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Daytonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.
Posljedice Daytona
Mora se reći da je Daytonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je njegov dio, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su daytonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplicirani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnika korak po korak mijenjati Sporazum.
Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Daytonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon otprilike tri godine.
Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalificirani ljudi odlaze iz BiH, godinama je gotovo nezaustavljivo. Daytonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU, piše Christian Schwarz-Schilling za DW.
Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašan rat tog vremena? Međunarodna zajednica tolerira agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bosansko-hercegovačkih političara, koji godinama veličaju osuđene ratne zločince.
Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog Bonnskim ovlastima da to promijeni, ali ona to ne čini. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Daytonski sporazum. Ili treba dopustiti da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?
BiH kao najveći gubitnik
Snažan igrač je Rusija, koja ima vlastite interese i već se dugo miješa u situaciju u regiji te uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU i SAD-u. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.
Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslavenskim ratovima. “Snaga činjenica” već 25 godina od uspostave Daytona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH – a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Daytonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.
Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma: “I kažem svom narodu: ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod.”
Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu, zaključuje Christian Schwarz-Schilling u članku objavljenom za Deutsche Welle.
