Kad bismo ponovo imali reprezentaciju bivše Jugoslavije, bili bismo prvaci svijeta u nogometu. Dobro, možda ne u nogometu, ali u košarci sigurno i u vaterpolu, tu nema dvojbe, kao i u rukometu, odbojci. I da počnemo igrati golf, i u tome bismo bili prvi”, rekao je u Sarajevu “balkanski šarmer” a nije Zdravko Čolić. “Ljubimcu svjetskih centara moći” kako mu je još prošle godine tepao hrvatski “Globus”, ne mogu se zamjeriti tri zrna jugonostalgije ako je to u duhu njegove nove titule lidera regije: Boris Tadić, mister Jugosfere.
Šalu na stranu, susreti na najvišoj razini u Jugosferi ovih dana od Sarajeva do Brijuna, kazuju nam najmanje dvije stvari. Prvo, naš je predsjednik Boris Tadić i službeno potvrdio da mu je uloga lidera regije i te kako važna, trenutno, čini se, i važnija od rejtinga kod kuće. Drugo, britanski termin koji je prije par godina skovao stručnjak za Balkan, Tim Judah – Jugosfera – konačno je dobio i vrlo političku konotaciju. Iako je, uvjeravali su nas, baš napravljen da bi se izbjegao politički zadah kompromitirane riječi Jugoslavija a, s druge strane, dočarale “neminovne sociokulturne i gospodarske veze” nakon krvavog raspada zemlje.
Predsjednik Srbije nam je baš takve veze demonstrirao na sarajevskoj kavi na najvišoj razini sa zvijezdama Jugosfere Dinom Merlinom, Halidom Bešlićem i Ivicom Osimom. A legendarni izbornik bivše reprezentacije Jugoslavije je nakon te kave, onako iz duše, rekao:
“Balkan je sport, nogomet, dobra glazba, dobar vic, lijepa priča… Nama toga sada puno nedostaje, nekog normalnog druženja i priče bez opterećenja. Mislim da je njegova (Tadićeva, prim.n.) ideja da sjedimo zajedno išla u tom smjeru.”
I svima je bilo vrlo ugodno. Posebno Merlinu, sarajevskoj zvijezdi koja je godinama vrlo javno, govorila vrlo ružno o Srbima i Srbiji. Ni on, ali ni Tadić, “predstavnik građana” koje je Merlin godinama “častio” uvredama, nisu se stigli toga ni sjetiti od toliko “dobrih viceva i lijepih priča”. Nisu se, razumije se, toga sjetili ni oni genijalci koji su pozvali Merlina na kavu s predsjednikom Srbije.
Nego, je li Boris Tadić uistinu “pod pritiskom” otišao u Sarajevo, kako to vole tumačiti analitičari s obje strane Drine? I tko ga, na kraju pritišće? Washington i Bruxelles, “dežurni pritiskivači”, ozbiljno vjeruju da Tadić može pritisnuti Dodika, da se ovaj pokori Sarajevu? Jesu li, na kraju, “tako dobri” odnosi Banjaluke i Beograda (koliko su dobri, drugo je pitanje), narušeni zato što je Tadić izručio Ratka Mladića Hagu i popio kavu s Dinom Merlinom?
Prvo, točno je da Washington i Bruxelles pritišću Tadića da pritisne Dodika, ne bi li “Dodik korigirao svoju politiku i bio kooperativniji u realizaciji ciljeva međunarodne zajednice”, riječi su Obrada Kesića, političkog analitičara iz Washingtona. Godinama je već tako u odnosima Banjaluke i Beograda, iako je možda više riječ o potrebi da se pokaže kako Srbija utječe na RS. “Posljednjih godinu dana ili nešto više, Washington i Bruxelles su shvatili da je prostor u kojem Srbija može imati utjecaj na Banjaluku – vrlo mali”, kaže Kesić za Nin.
To je pokazao i intervju Milorada Dodika bečkom dnevniku “Standard” samo nekoliko dana nakon posjeta Borisa Tadića Sarajevu. Dodik je kruto, baš kao i dosada, predbacio Valentinu Inzku, visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH da potrebne reforme za približavanje EU koristi “kao instrument kako bi promijenio interne strukture BiH”. I dodao da se ne boji da ga Inzko može smijeni jer bi takva odluka bila “čista avanturistička politika”.
Drugi, vrlo važan detalj u odnosima Banjaluke i Beograda Kesić tumači ovako:
“I za Srbiju i za Republiku Srpsku jako je važno da se u javnosti održava percepcija da su odnosi mnogo bolji i kada to nisu. Da se izgradi percepcija da su odnosi Banjaluke i Beograda na najboljoj mogućoj razini. Za vlast u Srbiji koja provodi politiku nekonfrontiranja s velikim silama važno je da pokaže da ipak ima nacionalnu politiku i sluh za nacionalno pitanje. Najlakše je da se to pokaže u slučaju Republike Srpske. A važno je da se pokaže zato što su kritike na račun vanjske politike Beograda sve veće.”
Nakon Sarajeva, Tadićevi će se kritičari i te kako naslađivati zato što je predsjednik Srbije rekao da iste produktivne i intenzivne odnose kakve ima sa Banjalukom, želi sa Sarajevom i Mostarom. I Banjaluka i Sarajevo, Tadićev je novi projekt.
I za RS je važno da postoji taj dojam u javnosti o bliskosti sa Beogradom. Jer je, Srbija, pored Rusije, godinama bila jedini jasni čimbenik koji podržava RS, i na koji se RS može osloniti: “Taj se prostor posljednje dvije godine otvorio. RS ima sve više boljih odnosa sa nekoliko ključnih članica EU, Italijom i Njemačkom na primjer”, kaže Kesić.
Treća karika u odnosima Srbije sa Republikom Srpskom je, kaže Kesić, konsenzus, sporazum u kojem RS ne očekuje od Srbije uključivanje u svaku političku borbu unutar BiH, nego da, ukoliko već ne može pomoći, bude suzdržana. Zato i postoji, kaže on, jedan obrazac, koji Boris Tadić stalno ponavlja a ponovio ga je i prilikom posjeta Sarajevu: Srbija podržava dejtonsku BiH, teritorijalni integritet i suverenitet zemlje koja ima dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
“Tako, posjet B. Tadića ne donosi ništa spektakularno, jer u njemu nema novih elemenata, ovaj posjet niti može naglo pogoršati odnose sa Banjalukom, niti može naglo popraviti odnose sa Sarajevom”, vjeruje Obrad Kesić.
Da Beograd ne bi želio da Dodik pođe u smjeru neovisnosti, o čemu govori i Daniel Server, predavač na “John Hopkins” sveučilištu i jedan od najboljih američkih poznavatelja prilika na Balkanu, nije teško zaključiti.
To bi, kaže Server, “Borisa Tadića stavilo pred tešku dvojbu: ili priznavanje RS i odustajanje od skorijeg ulaska u EU, ili odbijanje priznanja RS i manje šanse za reizbor za predsjednika u Srbiji.” Server u jednom griješi. Dodikova odluka da pođe u smjeru neovisnosti, ne bi bila “teška dvojba” za Tadića, jer “dvojbe” ne bi ni bilo, samo bi se u tom slučaju pokazao pravi odnos Beograda prema Republici Srpskoj.
U dijelu sarajevske javnosti službeni posjet Borisa Tadića shvaćen je kao “mogućnost uspostave konačnog kraj Miloševićevog političkog naslijeđa u regiji”, kako za Nin komentira Enver Kazaz, sveučilišni profesor i politički analitičar iz Sarajeva. On kaže i ovo:
“Naravno da možemo govoriti o nekoj dvostrukoj politici Borisa Tadića – deklarativnoj politici mira i istinskoj politici suradnje sa Banjalukom, ali, nije se Sarajevo potrudilo kao partner nametnuti u razgovorima sa Tadićem, nego ga je guralo u Banjaluku kako bi uspostavilo proces demonizacije Banjaluke i živjelo na politici gradnje demonskih neprijatelja od RS i Srbije”.
Iako je Sarajevu (SDA, SDP i Stranka za BiH) bilo idealno da od Tadića radi predstavu mimikriranog četnika, inzistira Kazaz, to je danas gotovo nemoguće učiniti:
“Tadić je raskinuo sa rusofilijom u Srbiji, europeizirao Srbiju, takav potez nitko od regionalnih političara nije napravio. To je potez u kojem se preskače, zaboravlja, negira, mijenja dvjestogodišnja tradicija, ili tristogodišnja tradicija srbijanske politike, i taj potez treba pozdraviti. Dalje, Tadić okreće Srbiju NATO-u, istom onom koji je za srbijanski javni prostor demon koji je bombardirao Beograd i Srbiju. To je kao kad bi se Sarajevo okrenulo Banjaluci potpuno i bez ostatka. Da li bi Komšić ili Silajdžić bili spremni na tako nešto?”
Naglašavajući Tadićevo liderstvo u regiji, Kazaz zaključuje da se male ekonomije i siromašne zemljemogu zaštititi “samo u zajedničkom nastupu u tom strašno velikom svijetu”, pa je zato neobično važno “definiranje zajedničkih interesa”.
A to je Jugosfera, za koju su značajni multilateralni sastanci poput onog u Karađorđevu, nedavno, kada je Tadić ugostio članove Predsjedništva BiH (Nebojšu Radmanovića, Bakira Izetbegovića i Željka Komšića) i turskog predsjednika Abdulaha Gula.
Tadić je tada rekao da Srbija nikada neće podržati referendum koji bi vodio podjeli BiH i na bilo koji način doveo u pitanje integritet te zemlje. Posljednjih nekoliko mjeseci, čini se Kesiću, provodi se proces marginalizacije i izolacije Milorada Dodika, tako da ga čak ni Srbija ne podržava. Kesić dodaje:
“To je jako čudan proces, jer tko god dođe od visokih dužnosnika iz Amerike ili EU, sretne se sa Dodikom. Usporedno s politikom izolacije, vodi se i politika uvažavanja Dodika koja razbija koncept izolacije.”
Na kraju, odnos Banjaluke i Beograda je borba dva modela odnosa Srba s međunarodnom zajednicom, zaključuje Kesić. U Beogradu je izgrađen model “Europa nema alternativu”, tj. po svaku cijenu se izbjegavaju sukobi s velikim silama i sve što se žrtvuje i čini je opravdano zato što je budućnost jedino vezana za ulazak Srbije u EU. U Banjaluci se provodi drugi model:
“Republika Srpska nema alternativu”. Iako svaka stranka podržava ulazak u EU, ne smije činiti ništa što bi ugrozilo ili oslabilo Republiku Srpsku. Kesić na kraju kaže: “Za Ameriku i dio EU važno je da najveći uspjeh pokaže politika iz Beograda, a ne politika iz Banjaluke.”
Zato je “Balkanska liga” o kojoj je Tadić razgovarao sa Ivicom Osimom nova tema za Jugosferu.
Zora Latinović | Nin | Hakave.org
