Smatram da je Svjetski bošnjački kongres samovoljnim prisvajanjem bosanskohercegovačke državne zastave s ljiljanima kao zastave bošnjačkoga naroda, odnosno zastave Svjetskoga bošnjačkog kongresa, počinio kazneno djelo prisvajanja državnih simbola i da bi Tužilaštvo/Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine temeljem ovoga javnog iskaza trebalo poduzeti sve potrebne mjere da se ova zastava vrati na mjesto gdje je i bila, a to znači da se vrati državi Bosni i Hercegovini i njezinim građanima
Piše: Dr. Ivan Markešić | Prometej.ba
Nek’ mi ne zamjere oni Bošnjaci koji Bosnu i Hercegovinu smatraju domovinom i državom isključivo Bošnjaka, a ni oni u negiranju države Bosne i Hercegovine “revni” i “uzorni” Hrvati i Srbi, što ću se u ovome članku baviti samo jednom od novouspostavljenih nacionalnih bosanskohercegovačkih institucija, onom bosanskohercegovačkih Bošnjaka – Svjetskim bošnjačkim kongresom (SBK).
Kao što je već svima poznato, navedena institucija osnovana je u Sarajevu, 29. prosinca 2012. godine. Za njezina predsjednika izabran je bivši imam zagrebačke džamije te potom reis ul-ulema, Mustafa ef. Cerić. Za potpredsjednike izabrani su gospoda Haris Hromić i Mirza Šabić te gospođa Mevlida Serdarević. Za predsjednika Izvršnog vijeća SBK-a izabran je Mirsad Čaušević, a imenovano je i 30 članova Senata SBK-a, među kojima su, prema medijskim izvješćima s toga skupa, Muamer Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mehmed Akšamija, itd.
Ovim izjavljujem da svojim člankom ne želim osporavati bilo čije pravo na osnivanje bilo kojih i bilo kakvih (nacionalnih, vjerskih, športskih i inih) institucija koje bi djelovale u skladu s pozitivnim propisima dotične države niti stavljati bilo kakve zamjerke takvim činima, ali bih svakako ovim člankom želio upozoriti na nešto što mi “miriše” na bezobzirnu otimačinu, odnosno na prisvajanje zajedničkih državnih simbola. Riječ je, da ne bude zabune, o odluci Svjetskoga bošnjačkog kongresa od 29. prosinca 2012. godine da se “za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabere bijela zastava s ljiljanima” i o njezinome osporavanju. Izabrani članovi Senata SBK-a, inače članovi Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), Muhamed Filipović i Ejup Ganić, jako dobro znaju da je bijela zastava s ljiljanima zastava koja je nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine usvojena kao državna zastava i da je s tom zastavom Bosna i Hercegovina postala članicom Ujedinjenih nacija 22. svibnja 1992. Stoga nitko, pa ni Bošnjaci, nemaju isključivo pravo na tu zastavu, a to znači da nitko nema pravo građanima Bosne i Hercegovine otimati njihovu zastavu i proglašavati je samo svojom, a to znači samo bošnjačkom. To je, bit ću sasvim izravan, drzak i bezobrazan čin, i predstavlja jedan podao i perfidan oblik prisvajanja državnih simbola i proglašavanje istih svojim vlastitim.
Kako je već svima poznato, na tu i takvu odluku Svjetskoga bošnjačkog kongresa nisu reagirali predstavnici ni srpskih niti pak hrvatskih političkih stranaka, a posebice onih “stožernih”. Stječe se čak dojam da su oni s velikim zadovoljstvom primili ovu vijest, jer getoizacijom Bošnjaka (što se ovim činom uistinu i čini), hrvatski i srpski političari u BiH vidjeli su šansu za vlastitu nacionalnu getoizaciju. Stoga, kažu neki, čemu dreka oko tamo neke nove bošnjačke institucije, ili pak oko zastave koju nitko nije ni htio nego samo Bošnjaci. Pa, nek’ im i bude. Tko će još misliti o tome?!
Međutim, osobno ne mogu se pomiriti s tom odlukom, pa stoga tako žučno i reagiram. A evo i zašto.
Bijela zastava sa štitom s ljiljanima koji (štit) podsjeća na štit s ljiljanima prvoga bosanskog kralja iz 14. stoljeća, Tvrtka I. Kotromanića, prva je zastava nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, usvojena po proglašenju njezine nezavisnosti u travnju 1992. godine. Kako pitanje zastave Bosne i Hercegovine nije rješavano Pariškim mirovnim ugovorom iz 1995. godine, kojim je konstituirana sadašnja država Bosna i Hercegovina, zastava s ljiljanima koristila se kao državna zastava sve do 3. veljače 1998., kada je Visoki predstavnik, Carlos Westendorp, nakon što se nacionalni stranački vođe nisu uspjeli usuglasiti oko izgleda i sadržaja nove državne zastave, proglasioOdluku o nametanju Zakona o zastavi BiH. (Vidjeti u camo.ch/zastave_bosne_i_hercegovine).
A zašto sve ovo pričam?
Iz sasvim opravdanih razloga. Zastava je svojom bijelom podlogom i s modrim ljiljanima sugerirala povijesnu poveznicu novouspostavljene države Bosne i Hercegovine sa srednjovjekovnom bosanskom državom, s bosanskim kraljevstvom.
U početku je ta zastava i bila zastava države Bosne i Hercegovine. Iako su Hrvati najviše sudjelovali u njezinome kreiranju, ondašnje, a i današnje “umne” hrvatske političke elite ovu zastavu ne doživljavaju i stoga ne prihvaćaju kao svoju. A to nije čudno, jer za njih srednjovjekovna povijest Bosne i nije njihova povijest, pa stoga, pored takvih hrvatskih umn(oboln)ih glavnih mogu Mustafa Cerić zajedno s Muhamedom Filipovićem i Ejupom Ganićem i cijelim Svjetskim bošnjačkim kongresom mirno prisvajati i taj dio naše zajedničke povijesti.
No, da se vratimo zastavi! U fazi zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba i stvaranja Federacije BiH, bošnjački političari posegnuli su prvi put za ovim državnim simbolom, za bijelom zastavom s ljiljanima. Zbilo se to davne 1994. godine tijekom zasjedanja Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, 30. ožujka 1994., o čemu sam pisao u svojoj knjizi Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice osnivanja Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (1994-2004). Stoga, da ovo što govorim nije samo neka puka tlapnja i da se ne pojavljujem kao netko tko želi omalovažavati i samu ideju Svjetskoga bošnjačkog kongresa, ne daj, Bože, ovdje donosim taj tekst o vlastitoj “borbi za zastavne simbole”. Evo, istinite priče iz gornje knjige, donesene ispod slike sa zastavama, na stranici 235. i 236., u fusnoti br. 177.
“Posebno je zanimljivo bilo pratiti onaj neformalni, ali tako značajni dio zasjedanja Skupštine Federacije BiH. Kada je već bila donesena odluka o formiranju Federacije BiH, protokolom je bilo predviđeno da članice nove društvene organizacije izvjese i svoje simbole, zastave i grbove, koje unose u zajedničko obilježje. Pristupa mi tada moj veliki prijatelj Danijel (Danko) Čulina, s pitanjem: «Što nam je činiti? Imamo višak zastava!», pokazujući mi pri tom zastavu Herceg-Bosne, za koju zastupnici HDZ-a BiH kažu da je zastava hrvatskoga naroda u BiH, pa potom bijelu zastavu s ljiljanima za koju Muslimani kažu da je njihova, muslimanska zastava. Kako je on bio zadužen za taj dio protokola, i kako smo se obojica ipak razumjeli u «nacionalne simbole» državnom smo protokolu kazali da zastava Herceg-Bosne nije zastava svih Hrvata u BiH, nego samo jednoga manjeg dijela Hrvata u BiH, dok hrvatska zastava na koju Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju pravo i koju hoće nositi jest hrvatska zastava crven-bijeli-plavi s povijesnim hrvatskim grbom u sredini. Tu je zastavu u Sarajevu u to vrijeme bilo moguće naći jedino kod nadbiskupa Puljića, ili kod bosanskih franjevaca u njihovom Franjevačkom samostanu na Bistriku, kod gvardijana fra Perice Vidića. Kako je zbog vremena bilo bliže otići do Nadbiskupa, to je uskoro i učinjeno. Zastava je donesena. A što se tiče druge, bijele zastave s ljiljanima, rekli smo da to nije «muslimanska zastava», nego i naša hrvatska zastava, u ovom slučaju naša zajednička, bosanskohercegovačka zastava, zastava države Bosne i Hercegovine. To je zastava Republike Bosne i Hercegovine, jer smo grb i zastavu stvarali u Središnjici HKD “Napredak” kao predložak za grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Smatrao sam tada da si ne možemo dopustiti taj luksuz pa prepustiti svoje znamenje i povijesno obilježje nekomu drugomu. Zatražili smo stanku u zasjedanju Skupštine, dok nisu donesene zastave. Kako smo dokraja inzistirali na tomu da je bijela zastava s ljiljanima u sredini zapravo državna, a ne muslimanska zastava, da je kao takva i prihvaćena u službenim dokumentima, Muslimani su tada otišli u Središnjicu SDA-a u Sarajevu i donijeli stranačku SDA-ovsku zastavu i, kako se i na slici vidi, nju objesili kao nacionalnu zastavu. Nije, stoga, čudo što me je kasnije moj veliki prijatelj, pok. Tvrtko Pejčinović, zvani Gipki, prozvao “zastavnikom”. Na gornjoj je slici vidljiv poredak i smještaj nacionalnih i republičke zastave.”
Temeljem gore iznesenoga, smatram da je Svjetski bošnjački kongres samovoljnim prisvajanjem bosanskohercegovačke državne zastave s ljiljanima kao zastave bošnjačkoga naroda, odnosno zastave Svjetskoga bošnjačkog kongresa, počinio kazneno djelo prisvajanja državnih simbola i da bi Tužilaštvo/Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine temeljem ovoga javnog iskaza trebalo poduzeti sve potrebne mjere da se ova zastava vrati na mjesto gdje je i bila, a to znači da se vrati državi Bosni i Hercegovini i njezinim građanima, unatoč činjenici da Bosna i Hercegovina ima danas drugu zastavu. Ova zastava – bijela zastava s ljiljanima – treba ostati u vlasništvu države BiH kao svjedočanstvo njezina osamostaljenja i opstanka. I ne smije ju nitko reducirati na samo jednu narodnosnu grupaciju, pa makar to bila i bošnjačka.
Nadam se da će uvažena gospoda iz Svjetskoga bošnjačkog kongresa i prije pokretanja sudskoga postupka o povratku zastave uspjeti pronaći neko drugo prihvatljivo rješenje za zastavu, koje će moći prihvatiti kao svoje, i da će slijedom toga građanima Bosne i Hercegovine vratiti ono što im ionako pripada – bijelu zastavu s ljiljanima.
siječanj 2013.
