Umjesto da pritisne srbijanskog predsjednika na pitanja Kosova i RS, Europska unija očigledno smatra da će svojom podrškom za nastavak pristupnih pregovora s EU-om, uspjeti prisiliti Tadića da promjeni svoju dosadašnju politiku i prema Bosni i prema Kosovu
—
Radio Slobodna Europa objavio je kratku, ali vrlo “ubojitu” analizu koju su Morton Abramowitz i James Hooper napisali za “The National Interest”, u kojoj upozoravaju da ne treba biti previše optimističan i vjerovati da će EU-diplomacija u Bosni i Hercegovini uspjeti išta transformirati. Ovaj zanimljiv tekst prenosimo u cjelosti:
“Daytonski sporazum ostavio je Bosnu etnički podijeljenom kvazi državom, i njegova dugogodišnja provedba nije mnogo promijenila tu činjenicu.
Odlučujući događaj, možda čak ‘točka na i’ etničkoj podjeli bio je neuspjeh da se zaustavi egzodus nekoliko stotina tisuća Srba iz Sarajeva u bh. entitet znan kao Republika Srpska, ili čak u Srbiju. Multietničko Sarajevo je povijest.
Glavna sadašnja odrednica Bosne jeste cementiranje etničke podjele. Republika srpska u osnovi traži nezavisnost ili, u najmanju ruku, veliku autonomiju.
BH Hrvati – još uvijek na papiru u savezu s Bošnjacima – imaju hrvatske putovnice, i odlaze ili u Hrvatsku, ili negdje drugdje.
Jedino Bošnjaci ostaju i trude se očuvati državu. U Bosni je zabilježen nekakv ekonomski napredak, što ne treba čuditi s obzirom na milijarde pomoći koja je iz inozemstva stigla.
Samo taj, nazovi prosperitet, zadnjih 15 godina spriječava nasilje. Ali, ode li RS iz Bosne, vrlo je moguće širenje nasilja.
Sve etničke stranke, neke više od drugih, doprinijele su tome da je Bosna deset mjeseci bez državne vlasti. Ured visokog predstavnika, vrlo neobičan relikt u svijetu, poprilično je izgubio kredibilitet, tako da SAD želi povratiti njegov ugled.
Za to vrijeme EU želi OHR zamijeniti robusnijom misijom. Vjerujući da se, ekonomskom pomoći i efektnijom upravom, te obećanjem o prijemu u Uniju, mogu etničke partije privesti pameti da zajedno rade na jačanju države.
Europska unija postala je top igrač u Bosni i na cijelom Balkanu, zamijenivši Ameriku svuda, osim na Kosovu.
Ova podjela interesa ‘velikih’ ima smisla sve dok članstvo u EU ostaje krajnji cilj za sve balkanske zemlje.
No, koliko dugo politika ‘mrkve i štapa’ u Bosni može imati efekta na ujedinjenju države, nije izvjesno. Posebno kad se u mnogim evropskim krugovima šuška da će, nakon prijema Hrvatske, Unija zatvoriti vrata prijema.
Glavni odrednica budućnosti Bosne vjerojatno se može iščitati iz odnosa Srbije i Kosova. Beograd je, naime, ključna podrška željama Banje Luke da potane neovisna.
Predsjednik Srbije Boris Tadić uporno surađuje s entiteskim predsjednikom Miloradom Dodikom, ali nikada do sada nije javno potvrdio da se RS treba izdvojiti iz BiH.
Štoviše, nacionalisti u Srbiji uvijek ponavljaju da bi se RS trebala priključiti Srbiji, kao nadoknada za Kosovo.
Tim prije što su sve manje šanse da će ikada Priština, Washington ili Bruxelles pristati na prisajedinjenje sjevera Kosova Srbiji.
Pitanje sjevera Kosova tako će pooštriti srbijanske upite o tome kome pripada Republika Srpska. I upravo zato, nije vjerojatno da će se išta u Bosni mijenjati dok se ne riješi pitanje Kosova.
I umjesto da pritisne srbijanskog predsjednika na oba pitanja, i Kosova i RS, Europska unija očigledno smatra da će svojom podrškom za nastavak pristupnih pregovora s EU-om, uspjeti prisiliti Tadića da promjeni svoju dosadašnju politiku i prema Bosni i prema Kosovu.
Uz sve to, zbog različitog pristupa kosovskoj nezavisnosti unutar same Unije, Bruxelles ne može kategorički zabraniti Beogradu ulazak u EU sve dok ne riješi odnose sa susjedima. Nije onda ni čudno što se bosanski Hrvati ponovno okreću Zagrebu.
EU zaslužuje priliku da pomogne Bosni postati pravom državom. Uspješnost će medjutim više ovisiti o tome koliko mogu kontrolirati etničke napetosti, nego na pukim obećanjima članstva u EU.
A, kontrola etničkih trvenja u Bosni direktno je vezana za način upravljanja europskim integracijama Srbije.
S obzirom da je država Bosna već u statusu ‘zamrznutog konflikta’, ne treba biti previše optimističan i vjerovati da će EU diplomatija, puna poštovanja, uspjeti išta transformirati.”
