Piše: Josip Bratulić
Iako je ime najstarije hrvatske kulturne ustanove, Matice hrvatske, i nakon zabrane njezina rada ostalo u imenu njezina Nakladnoga zavoda, pa tako i dio njezina djelovanja, izdavanje knjiga za hrvatsku čitateljsku publiku, Matica hrvatska je nakon sloma hrvatskoga proljeća bila zabranjena, žrtvovana za spas jugoslavenskog unitarizma, a zapravo za proširenje srpskoga utjecaja na svim područja društvenoga, kulturnog i političkog života u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
U Hrvatskoj su kažnjeni glavni nositelji njezina kulturnog i nacionalnog programa, jednako u Zagrebu, u središnjici, ako i u ograncima, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jednako političari (manje) kao i kulturni djelatnici (više).
Socijalizam s ljudskim likom pokazao se kao tlapnja. Kad su počeli pucati šavovi Jugoslavije, nakon svjetske krize komunizma, nakon pada Berlinskoga zida, nakon gospodarske krize u zemljama socijalizma, i kad je još jedan totalitaran sustav bio na umoru, počele su se osjećati ili nazirati nužne promjene koje su već snažno i zaglušno kucale i na vrata druge, Titove Jugoslavije. Država je pojela svoju supstanciju, i više nije bilo razloga za njezino postojanje.
Apel Hrvatske demokratske zajednice živućim članovima zadnjeg upravnog odbora Matice hrvatske od 30. rujna 1989. da neodgodivo obnove rad Matice hrvatske – te najstarije kulturno znanstvene ustanove u Hrvatskoj, ponukao je akademika Stjepana Babića da okupi dvadesetak članova uprave i upravnog odbora, izabranih na znamenitoj Glavnoj skupštini u Hrvatskom glazbenom zavodu 22. studenoga 1970, koji su se sastali u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 20. prosinca 1989. s ciljem da pokrenu postupak za oživljavanjem Matice hrvatske.
Nakon godina prisilne šutnje, nakon zabrane djelovanja, nakon pravnog ukidanja (brisanja kao pravne osobe) Matice hrvatske (tek 1980!), nakon godina provedenih u tamnicama za neke članove, jednoglasno je odlučeno obnoviti rad i djelovanje Matice hrvatske, ali po tadašnjim propisima, pod okriljem Socijalističkog saveza Hrvatske.
Na drugom sastanku na kojem se okupilo više ljudi: članova radnika, članova upravnog odbora i uprave raspravljalo se živo, ali i žučno. Jedini živi potpredsjednik Matice hrvatske, prof. Miroslav Brandt, u tom se raznoglasju nije mogao snaći te je podnio ostavku.
Na trećem sastanku, 10. svibnja 1990, na kojem je bilo još više ljudi, i opet u palači Matice hrvatske, za predsjednika do Glavne skupštine imenovan je akademik Petar Šegedin. Članovi Matice hrvatske na tom su se sastanku ponašali kao đaci nakon naporna sata, kad počinje razgovor o školskom izletu: svi su imali mnogo prijedloga, nadglasavali su i preglasavali jedan drugoga, jer su bili puni mladenačkoga oduševljenja i neskrivene nade da je došlo novo vrijeme, a i put prema obnovi Matice već je bio dobro uznapredovao.
Kad je netko iz prvih redova predložio da se održi znanstveni skup o Josipu Jurju Strossmayeru, dobrotvoru Matice hrvatske, kao što je uoči sloma hrvatskoga proljeća održan znanstveni skup o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, koji je cenzura zabranila i već složenu knjigu nije dopustila objaviti, započeta je rasprava o tom prijedlogu i završila u besmislicama. On, kojemu je Matica hrvatska bila miljenica, optuživan je kao pristalica i pobornik mrske jugoslavenske ideje; ja sam se tada povukao u pokrajnju sobu.
Nitko nije spomenuo da mu je Matica izdala spomen-knjigu 1900, u kojoj nijedan Srbin, ni iz Hrvatske, ni iz Vojvodine, ni iz Srbije, nije htio sudjelovati. Zato se knjiga zove: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava. Ni poslije nije u Matici postavljeno pitanje o njemu kao meceni i dobrotvoru svih kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Tajničke poslove Matice počeo je voditi Jozo Ivičević. Trebalo je organizirati glavnu i obnoviteljsku skupštinu i izabrati novoga predsjednika Matice hrvatske i sva upravna tijela.
Obnoviteljska skupština Matice hrvatske održana je 8. prosinca. Skupštinu je lijepim i biranim riječima otvorio Petar Šegedin s pozivom da se Matica hrvatska osuvremeni. Iako joj je slijediti narodne preporoditelje iz 19. stoljeća, njoj je pronaći i uputiti se novim putovima u suvremenom društvu.
Naglasio je, nakon toga, da je nacionalni osjećaj ljudski osjećaj i jedna od kulturnih vrijednosti te da je nacionalni identitet, dotada u Hrvatskoj osporavan i proganjan, prožet kvalitetama uviđanja, suosjećanja, prepoznavanja, što znači da je nadahnut i dobrotom i ljepotom, dok se njegova drukčija, iskrivljena slika pokazuje kao iscerena maska koja sama sobom niječe svaku vrijednost kulturi i duhu.
Tada je za predsjednika Matice izabran Vlado Gotovac, pjesnik, filozof, zatvorenik, političar, čovjek neporecive karizme. Prva sjednica nakon obnoviteljske skupštine održana je 17. siječnja 1991. Novoizabrani predsjednik Vlado Gotovac uz pozdrav prisutnima, Upravnom odboru i predstavnicima ogranaka rekao je kako Maticu treba iz temelja obnoviti jer je ona bila gotovo dvadeset godina proganjana, razarana i konačno razorena kao ustanova, a njezini članovi isključeni iz društva i proganjani.
I sada, rekao je, ima otpora njezinu djelovanju, dapače ima onih koji smatraju da ona nije ni potrebna jer je ostvarenjem državne samostalnosti Hvatske prestala potreba njezina djelovanja. I prije glavne i obnoviteljske skupštine, a posebice nakon njezina održavanja, obnovljen je rad ogranaka u cijeloj Hrvatskoj, a utemeljeni su i novi ogranci. Svagdje se očekivalo da na obnoviteljsku skupštinu dođe Matičin predsjednik – Vlado Gotovac. Putovao je po Hrvatskoj, po inozemstvu, a posjetio je i Ameriku.
Novi duh prožimao je jednako Maticu hrvatsku kao i Hrvatsku kao demokratsku i suverenu državu. Hrvatskoj je upravo u to osjetljivo vrijeme nametnut rat na cijelom njezinu području: od Vukovara do Pule, od Varaždina do Dubrovnika. Unatoč tome, i unatoč nezainteresiranosti zapadne demokracije, Gotovac nije prestao upozoravati kakav se zločin događa u Hrvatskoj.
Unatoč ratu Hrvatskoj treba duhovna i materijalna obnova. U intervjuu iz toga vremena rekao je: “Matica mora svim Hrvatima pružiti mogućnost da neposredno sudjeluju u oblikovanju svojega duhovnog obzorja. To ujedno znači potpunu i konačnu deprovincijalizaciju Hrvatske.”
Nitko kao Vlado Gotovac u tadašnjoj Hrvatskoj nije znao izreći svu složenu problematiku zemlje koja izlazi iz ropstva, koja je neshvaćena od svijeta, koja je vojnom silom napadnuta, koju ruši jedna od najvećih oružanih armija u tadašnjoj Srednjoj Europi. Govor pred tadašnjom zgradom Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. pamtit će se dok bude i hrvatskoga jezika: “Generali, Hrvatska se ne boji!” Slijedili su i drugi govori u ograncima Matice hrvatske: u Karlovcu, Križevcima, u Visu, ali i u drugim prigodama: na skupu na Trgu bana Jelačića u kolovozu, ali i u listopadu u povodu blokade Dubrovnika 1991, u Korčuli na znanstvenom skupu o životu i djelu Vinka Foretića, 1994, zatim u Dubrovniku 1992, o Dubrovniku i Iloku, a zatim govori u Hrvatskom saboru.
Znamenit je njegov apel Hrvatska kao uzbuna, iz 1992, koji bi valjalo i danas – svaki dan – ponavljati. Nekada zbog ratnih razaranja, danas zbog beznađa koje se širi sustavno i nezaustavljivo: “Hrvatska je prepuštena stradanju, Hrvatska je prepuštena uništavanju. Ona svakodnevno nestaje. Neshvatljiva je njezina samoća usred Europe. U njoj nestaju riječi. Preostaju samo krikovi patnika.”
Ipak valja ponoviti njegove riječi na kraju toga apela: “Mi nećemo odustati. Nama je ostala samo jedna mogućnost. Ustrajati. Jer jedino tako možemo opstati.”
Izvor: Vijenac
