Josip Manolić mentalni je fenomen o kojem se mediji već danima skanjuju pisati, jer je u 96. godini nekim čudom pronašao ključ tajnih ladica u mračnim hodnicima svojih sjećanja.
Naime, tom kameleonu hrvatske politike trebali bismo vjerovati da je osvježio sjećanja na događanja od prije 26 godina, zbog kojih sada likuju ideološki protivnici lustracije jer su ta sjećanja pogodila nikog drugog nego najvećeg zagovornika lustracije Tomislava Karamarka.
Šokantno aktiviranje memorije “Broja 2” hrvatske politike, osobito je intrigantno jer je prema nekim kriterijima upravo Manolić trebao biti prvi na listi kandidata za lustraciju kao bivši šef bjelovarske Ozne iz koje je nastala Udba te kao čuvar svih kazamata do 1963., pa i tamničar zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Koliko god je nezgodno da prva žrtva lustracije bude čovjek koji je u svojim poznim godinama, zahvaljujući politici pomirbe, doživio svoju novu mladost ostvarujući najveći broj borbenih dana u Domovinskom ratu. Prema Registru branitelja Predraga Matića, Manolić je u borbama proveo kao nitko, čak 2157 dana, gotovo šest godina! Uračunat mu je i onaj dan kad mu je HTV-ov ratni snimatelj Gordan Lederer donio snimke borbi za policijsku postaju u Pakracu da ih pogleda kao tadašnji premijer. Za razliku od Manolića, Ledereru to nije bio borbeni dan po kriterijima hrvatske države.
Manolić je svoja obavještajna znanja i iskustva iz bivšega sustava stavio na raspolaganje i potpisujući kao šef Komisije sramotnu optužnicu protiv Mile Dedakovića i Vukovaraca zbog koje im se Hrvatska nikad nije ispričala, osim što su u politički iniciranom procesu svi oslobođeni. I ta epizoda, koja samo po sebi govori o metodama Manolićeva djelovanja, govori koliko je važno bivšim udbašima i njima sličnima u demokraciji onemogućiti sudjelovanje u vlasti.
I sad bismo Manoliću trebali vjerovati da ne bi on, već baš Tomislav Karamarko trebao biti prvi lustriran da se dr. Franjo Tuđman odlučio provesti lustraciju. Jer, Karamarko je osamdesetih pristao biti udbaš ucijenjen zbog veze sa sitnim kriminalom, ustvrdio je Josip Manolić u posljednjem Nacionalu tumačeći da je time htio spriječiti sramotu pred roditeljima i kolegama na fakultetu. Dakle, pristao je na puno veći grijeh za svoj tadašnji imidž, njegovo je obrazloženje.
A koje dokaze Manolić ima za tvrdnju da je Karamarko bio agent Udbe? Ima sebe kao svjedoka. Svjedoka koji je 25 godina o tomu šutio kao zaliven pa mu ta Karamarkova navodna slabost nije smetala dok je početkom devedesetih bio šef njegova kabineta. I sve ovo vrijeme Manolić nije smatrao da to treba obznaniti u brojnim intervjuima koje je i u novije vrijeme davao pa ni kad je, dok je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova 2011. godine, istraživana Manolićeva uloga u zločinima na 120 likvidiranih zarobljenika u šumi Lug. I ta je istraga bila zaustavljena dok je Manolić bio “Broj 2”.
A danas nas Manolić duhovito uči da je i pomirba, “generalno gledajući, lustracija. To znači i opraštanje jednim drugima”, kako je objasnio Nacionalu. Nakon svega, uzme li se u obzir njegovu dugovječnost, sve uloge koje je imao u antifašizmu, komunizmu, Hrvatskom proljeću, Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, a prije svega i zbog “aktualne” teme lustracije na kojoj inzistira šef HDZ-a, ne preostaje nam nego zaključiti da Josip Manolić više nije “Broj 2” naše politike, nego hrvatska verzija slavnoga Broja 1.
Izvor: Večernji list / Piše: Marinko Jurasić
Foto: “Josip Manolić” by Suradnik13 – Own work. Licensed under CC BY-SA 4.0-3.0-2.5-2.0-1.0 via Wikimedia Commons.
