Država, čiju je tranziciju velikim dijelom medijski nosio Vjesnik, izražavajući jasno bez straha i bez diktata svoje stavove, uškopila ga je iz niskih vlastohlepnih pobuda. I sada ga se bez imalo odgovornosti odriče!
Piše: Vesna KUSIN | Vjesnik.hr
Nada umire zadnja. Ali i ona je umrla. Nema više slamke za koju se Vjesnik može uhvatiti. Nema ni sućuti nad njegovim grobom. Ni samilosti za one koji su do zadnjeg trena vjerovali u njegov spas i pokušavali ga održati bar na internetskim stranicama. Stotinjak novih nezaposlenih na burzi i nije neka zastrašujuća brojka u odnosu na onih nekoliko stotina tisuća koji tamo već duže tavore. Neće čak bitno ni utjecati na tu već drastičnu brojku.
Jesu li i oni smeće?
Vjesnik je, naime, proglašen smećem – na najvišem mjestu u državi. U Vladi. Istina, hrvatskoj je javnosti to obznanio ministar zadužen za financije. A kad je nešto smeće, kao što je to Vjesnik, treba ga ukinuti! Mrtvaca treba pokopati, reče isti. Razumljivo, jer zemlja financijski sve više tone. Vrtoglavo se spušta na razinu kad će joj kreditni rejting pasti u to famozno smeće. Hoćemo li onda ukinuti državu? Pokopati mrtvaca?
No, drugi je ministar, malo viši od prethodnog jer je ipak prvi među jednakima, pokušao unovčiti to smeće zvano Vjesnik, za koje se zainteresirala engleska tvrtka nekretninama, vlasnici koje su, unatoč hrvatskim korijenima, sumnjiva identiteta. I kako su mešetarili vlastitim identitetom, prisvajajući si loze Šubića, Zrinjskih i napokon izumrlih Frankopana, iako su stvarno Doimi di Delupis što jedino grbovnicom mogu i dokazati, tako su mešetarili i nekretninama i tvrtkama, zbog čega je točno pred godinu dana za njima raspisana i tjeralica, što se previdjelo u želji da se smeće Vjesnik ipak na neki način financijski oplodi. Ali pregovori o kupoprodaji su u novom mešetarenju propali. I što je preostalo, kad se nitko drugi nije zainteresirao za to smeće iliti otpad iako su najjači interesni lobiji u Hrvatskoj, što je također priopćio prvi među jednakima, upravo oni koji se bave otpadom kao jednom od unosnijih gospodarskih grana? Utrnuti i internetsko izdanje Vjesnika. Tako se uštedjelo i na recikliranju! Vjesnik se ugasio kao dogorjela dušica.
Unatoč tome što ga je ministrica kulture označila kao javno i kulturno dobro! Ali ga nije na vrijeme upisala u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Pa je formalno pravno Vjesnik ostao nezaštićeno kulturno dobro. Stoga će se spomen na Vjesnik prenositi usmenom predajom. Jer nestao je kao Atlantida. Njegovi tragovi, doduše, ostaju u arhivima i knjižnicama dok ne izgore kao ona Aleksandrijska. Do tada svjedočit će arhivski o 72 godine života i povijesti na burnom hrvatskome tlu. Za pola stoljeća, jer toliko je u prosjeku potreban povijesni odmak, neki će analitičari trezveno moći, bez utjecaja dnevnih politika zbog kojih je i potonuo, govoriti o njegovu stvarnom značenju i važnosti.
Naravno, moglo bi se i danas o tome govoriti, kada bi se mnogi lišili osvetničkih i niskih strasti s kojima se napuhuje percepcija o listu kao smeću. Jedan od bojovnih poklika kojim se Vjesnik tjerao u konačnu propast bio je – »režimske novine«! Pri čemu se nije mislilo samo na Tuđmanovo vrijeme, nego i na ono prije njega, iz kojega je i ova država baštinila brojne tekovine koje još nisu zatrpane kao smeće, tijekom bilo koje dosadašnje vlasti koje su jedna drugu također smatrale režimskima. U tom se Vjesniku u vremenu, koje se počesto naziva doba mraka, ipak kalilo novinarstvo, ono pravo, profesionalno, analitičko i odgovorno. Onakvo kakvo se danas ni ne nazire u poplavi dnevnog žutila kojim upravljaju neki drugi režimi. U tom su Vjesniku stasali i nastali veliki autori koji su meritorno i stručno pisali o područjima za koja su bili specijalizirani. Iz njihovih su redova proistekli i mnogi politički djelatnici i uvaženi kulturni radnici, ali i novinari koji su u novoj državi pokretali druge dnevne listove, političke tjednike i ostale tiskovine. Vjesnik je bio majka svih hrvatskih tiskovina. Normalno je da djeca odlaze od roditelja, ali ih se obično ne odriču. No, Vjesnik je doživio sudbinu da ga i njegova djeca nazivaju režimskim novinama!
Zašto? Zato što je jedini ostao državne novine! A kako se država odnosila prema toj svojoj svojini? Prvo ga je razvlastila od svega što je bilo u njegovu portfelju. Učinila ga ubogim, siročetom koji ovisi isključivo o državnim jaslama. A kad je već tako, bila je dužna financirati ga bez obzira na mijene ili smjene vladajućih partija iliti stranaka i koalicija. I tražiti da Vjesnik i dalje ostanu vjerodostojne, ozbiljne i meritorne novine. A ne zahtijevati da budu sluga pojedinim političkim opcijama. Ali za to država nije imala hrabrosti – financirati novine koje bi bile objektivne i neovisne, kakve bi kao javno glasilo trebale biti. Baš kao i javna televizija koju nakon Vjesnika država hoće moderirati. Da li s istim ishodom? Biti u službi pojedinih političkih opcija izgleda ipak vodi u neminovnu propast. Jer se time brišu svi vrijednosni kriteriji, sloboda mišljenja i izražavanja, razumsko prosuđivanje i vjerodostojnost, a potiče poltronstvo, dodvorništvo i podložnost raznim političkim interesima i odlukama. Država, čiju je tranziciju velikim dijelom medijski nosio Vjesnik izražavajući jasno bez straha i bez diktata svoje stavove, uškopila ga je iz niskih vlastohlepnih pobuda, ne dopuštajući mu drugačije mišljenje, a bojeći se pravovaljanih prosudbi.
Sada kad je takvim državnim politikama bačen na koljena, država ga se u potpunosti odriče. S njime odbacuje i dio vlastita identiteta. Bez imalo grižnje savjesti naprosto ga giljotinira! I za to se ne smatra odgovornom. Kao ni za sve dosad uništeno. Sve dok i sama, takvim postupcima, ne skonča poput Vjesnika.
