Procjene govore da će, nakon ulaska u Europsku uniju, hrvatski gospodarstvenici na izvozu u zemlje CEFTA-e gubiti 220 milijuna dolara na godinu, a svoje izračune, također s negativnim predznakom, imaju i u zemljama s druge strane Unijine buduće granice
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Hrvatska bi, kako je tijekom boravka u Bruxellesu najavio ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, već 2015., dvije godine nakon stupanja u članstvo Europske unije, mogla ući u schengenski prostor. Time će se na hrvatskoj granici prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori premjestiti rigorozni režim zaštite ekskluzivnog europskog prostora, i to, kako sad stvari stoje, na dulje razdoblje.
Europska se unija naime sad uglavnom bavi sama sobom, na europskim se summitima točke dnevnog reda posvećene krizi u eurozoni smjenjuju s onima posvećenima krizi u pojedinim članicama. Svaki sastanak u Bruxellesu, bio on na ministarskoj razini ili na razini šefova država i vlada, dramatičan je, presudan i povijesni. O proširenju na europski jugoistok govori se načelno i onoliko koliko je nužno, pri čemu je očit izostanak bilo kakve strategije, o elanu da se i ne govori. A ni zemlje europskog jugoistoka baš se nisu pretrgnule da bi ispunile europske kriterije i tako sa svoje strane dale neki poticaj procesu proširenja.
Recimo, sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je BiH s EU-om potpisala još 2008. godine, i dalje je na čekanju zbog toga što BiH još nije provela presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH” kojom je presuđeno da BiH mora promijeniti izborno zakonodavstvo kako bi se i pripadnici nacionalnih manjina mogli kandidirati, i biti izabrani, za članove Predsjedništva BiH i izaslanike u Domu naroda Parlamenta BiH. Ili, Crna Gora početkom rujna prošle godine praktički je u posljednji tren uspjela ispuniti jedan od glavnih uvjeta za dobivanje datuma početka pregovora, i to nakon četverogodišnje blokade. Tad je naime postignut dogovor vodećih političkih stranaka u zemlji o statusu srpskog jezika, što su prosrpski orijentirane stranke bile postavile kao (pred)uvjet za podršku izbornom zakonu. Budući da izborni zakon mora dobiti potporu dvotrećinske većine zastupnika, izostanak dogovora o statusu srpskog jezika značio je i izostanak nužne parlamentarne većine, a time i stjecanja uvjeta za početak pregovora s EU-om.
Srbija pak tek što je postigla dogovor s Kosovom o regionalnoj suradnji i upravljanju granicom, i time uklonila ključne prepreke na putu prema statusu kandidata, poduzima korake koji se lako mogu pretvoriti u nove prepreke. Ovih je dana tako, unatoč jasnom protivljenju međunarodnih predstavnika, u Beogradu objavljeno da će se predstojeći parlamentarni i lokalni izbori provesti i na Kosovu. Srbijanski predsjednik Boris Tadić ustvrdio je da neodržavanje srbijanskih izbora na području Kosova nije uvjet za početak pregovora s EU-om, a predsjednica srbijanske skupštine Slavica Đukić-Dejanović jasno je rekla: “Lokalni izbori bit će raspisani u svim sredinama u kojima je odbornicima istekao mandat i neće se praviti nikakva razlika između općina na sjeveru i jugu Kosova.”
Kad se sve to ima na umu, uopće ne izgleda neumjesnim predviđanje njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung da bi granica između Unije i Balkana, uz izuzetak onog dijela u kojem se nalazi Bugarska, mogla ići linijom koja je u vrijeme Osmanskog Carstva vrijedila kao linija podjele između Istoka i Zapada.
Njemački se dnevnik pita želi li EU doista da bude tako. Bit će da EU u tom smislu ništa žarko ne želi: ni da bude tako ni da bude nekako drukčije. A kad i ne bi bilo tako, kad bi željela čim prije srušiti granicu iz otomanskog doba i granicu sa schengenskim režimom pomaknuti dalje na istok, pitanje je koliko bi joj to pošlo za rukom. Tko može natjerati političke čelnike u BiH da daytonsku strukturu prilagode europskim normama koje uključuju poštovanje kolektivnih i pojedinačnih prava? Ili, tko može srbijanske čelnike uvjeriti da je provođenje izbora na Kosovu uzaludan posao?
Dok se ne nađe netko tko to može učiniti, hrvatska će istočna granica biti Unijina vanjska granica. A “život na granici opasan je i tvrd”, u što će se osobito uvjeriti gospodarstvenici i s jedne i druge strane. Doduše, ne zbog schengenskog, nego zbog carinskog režima. Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević tvrdi da će, nakon ulaska u Uniju, hrvatski gospodarstvenici na izvozu u zemlje CEFTA-e, s kojima danas trguju u bescarinskom režimu, gubiti 220 milijuna dolara na godinu. Svoje izračune, također s negativnim predznakom, imaju i u zemljama s druge strane Unijine buduće granice. Stoga je logično da je Hrvatska, i deklarativno i stvarno, opredijeljena za nastavak proširenja, a treba se nadati da će i zemlje regije svoje zadaće ubuduće shvaćati ozbiljnije.
