“Kao što nema dvojbe da je svim građanima i narodima u Bosni i Hercegovini vrlo teško, tako je svim istinoljubivim i dobronamjernim ljudima očito da je položaj Hrvata, a onda i katolika, dodatno otežan. I to ne samo zato što smo najmalobrojniji i ne samo od jučer.
Istina, Daytonskim sporazumom, a napose njegovom implementacijom, nepravda i licemjerje su kulminirali. Bojim se da ćemo nakon što se slegne prašina zabrinutosti morati prihvatiti činjenicu nikakve stvarne koristi. Držim da je prilika za “spašavanje” prošla. Naivno je očekivati spas od onih koji su Dayton nametnuli i “implementirali” ili pomoć onih koji su ga pozdravljali i s njima surađivali. Time, zapravo, pokazujemo da nismo žrtve samo nenaklonjenih centara moći nego, bojim se, prije svega vlastite nedoraslosti. Zato ja mislim da bi sva ta silna katastrofična crvena svjetla trebalo pogasiti. Ljudima su potrebna svjetla koja osvjetljavaju put, a ne ona koja ih dodatno plaše i uvjeravaju da iz ove zemlje trebaju bježati. Valjalo bi se okrenuti sebi i postavljanju malih znakova solidarnosti i nade!
Crkva nije pozvana preuzeti ulogu društvene zajednice. I kada bi to htjela, ona to ne može jer nema osposobljenih kadrova niti ekonomske moći. Zato ni ljudi iz Crkve, kako se to običava reći, a ne zna se točno što bi to značilo, ne mogu preuzimati ulogu političara niti dopuštati političarima da se, bježeći od svoje odgovornosti, zaklanjaju iza naklonosti i potpore vjerskih predstavnika. To vodi do posvemašnje konfuzije u kojoj naviše gubi vjera.”
Pero Sudar, pomoćno biskup vrhbosanski, u intervjuu Dnevnom listu
