Nova hit-destinacija školovanih, nezaposlenih i razočaranih mladih Hrvata zove se Island. Zemlja vatre i leda, europski komad kopna na pola puta do Amerike, prepun lave, gejzira i ledenjaka, u percepciji mnogih naših sugrađana sve češće postaje rajski otok, premda je u usporedbi s hrvatskim prirodnim ljepotama prije nalik na Mjesečev pejzaž.
O trendu svjedoče podaci islandske Imigracijske direkcije koje je portalu Island Review Online ovih dana prezentirao njezin pravnik Thorsteinn Gunnarsson: u samo prva dva mjeseca ove godine, od 53 osobe koje su zatražile boravišnu dozvolu na Islandu njih čak 30 su mladi hrvatski državljani!
Trendovska priča
U istom razdoblju lani azil na Islandu zatražilo je samo 10 ljudi i među njima nije bilo Hrvata. Informacija o povećanom interesu za iseljavanjem na Island je to frapantnija što Hrvatska za samo nekoliko mjeseci postaje dijelom Europske unije, a mladima se kao mjesto za život najednom sviđa zemlja koja formalno nije u EU-u i koja, premda ima status kandidata, sve manje pokušava postati njezinom punopravnom članicom. Zbog čega je otok na sjeveru Europe mladim Hrvatima postao pojam svijetle životne perspektive? Je li presudilo to što je ta zemlja postala sinonim za uspješan model otpora globalnom financijskom kapitalizmu, ili je “kvaka” u nečemu drugom?
– Mislim da je riječ o trendovskoj priči, koja je s jedne strane plod oduševljenja mlade generacije Hrvata čitavim ekonomski uravnoteženim i socijalno pravednim nordijskim svijetom, a s druge predstavlja generacijski krik zbog odsutnosti životne perspektive – mišljenja je politički analitičar Davor Gjenero. − Island je mladim školovanim ljudima potpuni antipod današnjoj Hrvatskoj: zemlja koja se odlučno obračunala s lihvarskim međunarodnim kapitalom i nametnula svoja pravila igre stranim bankama, zemlja koja odlučno brani svoj ekonomski interes, koja je davno implementirala antikorupcionizam i u kojoj je prvi put premijer sudski odgovarao zbog propusta u bankarskom sustavu. Ne zaboravimo da su glavni akteri tamošnje bankarske krize protjerani s Islanda i da je riječ o državi koja se isključivo vlastitim snagama, i vlastitom demokracijom, digla iz pepela i pobijedila krizu – napominje Gjenero.
Ima dobar imidž
Island ima dobar imidž na ovim stranama još od početka devedesetih: riječ je o državi koja je prva međunarodno priznala Republiku Hrvatsku. Malo je, međutim, vjerojatno da taj čin današnja generacija mladih uzima kao prijelomnicu zbog koje bi se selili na Island, jer oni činjenicu samostalne države uglavnom uzimaju zdravo za gotovo. Island im se očito više sviđa kao zemlja koja pretjerano ne kalkulira ni kad je riječ o unutarnjim, ni kad je riječ o vanjskopolitičkim pitanjima. Islandski parlament je, osim Hrvatske, u prosincu 2011. među prvima priznao i Palestinu.
– Kad je riječ o islandskoj priči o uspjehu, valja znati da je to prije manje od stotinu godina bila najsiromašnija zemlja Europe, zapuštenija i beznadnija od Albanije. Islanđana je manje od 300 tisuća, jako su daleko od kopna i ni po čemu nisu bili atraktivni, a danas ostvaruju kudikamo veću dobit od turizma nego Hrvatska. Kad se to ima na umu, nimalo ne čudi opijenost mlade generacije njihovim primjerom, osobito kad se uzme u obzir socijalnu dimenziju tamošnje države, njihova ulaganja u obrazovanje, infrastrukturu, učinkovite programe potpore izdavaštvu, knjigama, svim oblicima umjetnosti – kazuje nam novinar Toni Gabrić, glavni urednik web-portala H-alter, koji ima nemale zasluge za uspješno brendiranje Islanda u hrvatskoj javnosti. Gabrić je, naime, još sredinom devedesetih biciklom prokrstario čitav Island i o tome objavio reportažu u desetak nastavaka u Feral Tribuneu.
Život na Islandu ipak nije bajka i svatko tko sanja o preseljenju tamo valja najprije raskrstiti s iluzijama. Gabrić upozorava kako doslovno svaki Islanđanin radi najmanje dva posla, a često i tri, prilagođavajući se sezonskim potrebama. Osamdeset posto ekonomije temelji im je na ribarstvu te su kvote za izlov kitova, tuna, bakalara i druge ribe svojedobno branili po cijenu neprimanja u Europsku uniju.
Nema nepismenih
– Imaju goleme poreze, veće od hrvatskih, s tom razlikom što ih oni investiraju u javne potrebe, a ne u umnožavanje nepotrebnih državnih službenika s dobitnim stranačkim iskaznicama. Islandski ministri pokrivaju po nekoliko posve nekompatibilnih resora, a država im ima veleposlanstva samo u SAD-u, Kanadi, Kini i još 10 europskih zemalja. Cijene po trgovinama vrlo su visoke, a alkohol im je enormno skup: jedno pivo košta i do pedesetak eura. Island nema nepismenih i maksimalno koristi prirodne izvore energije: termalnim vodama griju se svi, pa i ulice islandskih gradova, na kojima zbog toga zimi nije potrebno čistiti snijeg. Na malom Islandu s manje od 300 tisuća stanovnika postoji gotovo 90 aerodroma i iznimno su dobro povezani sa svim krajevima svijeta. Let od Kopenhagena do Reykjavika traje oko tri sata, što je pri izboru lokacije za selidbu vjerojatno presudilo i kod dijela naših pečalbara, kojima se to čini bližim i prihvatljivijim od Australije ili Kanade – kazuje nam Toni Gabrić.
Mladi Hrvati očito bolno shvaćaju da nije sve u prirodnim ljepotama, lijepom vremenu i obali s tisuću otoka. Za dobar život nerijetko je dovoljan i jedan otok, pa i razmjerno hladan i prekriven vulkanskom prašinom, ako na njemu vladaju pravedna i jasna pravila koja ljudima željnima rada nude pravu šansu. [Davor Krile / Slobodna Dalmacija]
