Istina o Vukovaru, 19 godina poslije događaja koji je definitivno pokopao bivšu Jugoslaviju i ideju zajedništva na balkanskim prostorima za sva vremena, danas je potrebnija nego ikad.
Ne zbog toga što bi prijetila opasnost od stvaranja neke nove asocijacije naroda koji žive na ovim prostorima, jer je to nemoguća misija, već zato što se relativiziranjem povijesnih činjenica otvara manevarski prostor najstrašnijoj od svih teza, nakon ratova na tlu bivše države, a ta je da su svi bili pomalo krivi.
Istina o Vukovaru više od ičega daje i odgovore tko je što htio u ratnom vrtlogu na europskom jugoistoku i što je tko činio. I tko je “prvi počeo”. Danas kad su mnogi protagonisti velikosrpske agresije na narode koji su dijelili sudbinu Titove Jugoslavije zaboravljeni, poput generala Kadijevića i Adžića, potrebno je s vremena na vrijeme ponoviti povijesne lekcije.
Ne zbog Hrvata, koji su sve to osjetili na svojoj koži pa dobro znaju što se događalo, već zbog onih koji uporno, na mala vrata, i dalje guraju svoje viđenje povijesti. Zapravo ono koje je i dovelo do katastrofe u Vukovaru.
Istina o Vukovaru potrebna je i zbog Europe koja je tada, možda prvi put, shvatila svu okrutnost i zločinački karakter Miloševićeve politike, ali ne samo njegove. U Vukovaru, a nešto kasnije i u Dubrovniku, velikosrpska politika doživjela je krah, koliko god je u ime nje kasnije počinjeno još bezbroj zločina. Slike iz Vukovara koje su obišle svijet, pokazale su tko je agresor, a tko žrtva.
Međutim, istina o Vukovaru, baš devetnaest godina poslije, potrebna je i zbog obitelji onih koji su nestali i čija sudbina još nije razjašnjena. Koliko je samo boli i ljudske patnje kad se roditelj suoči sa smrću svoje djece, što su doživjele mnoge majke i očevi poginulih mladića koji su branili Vukovar, ali nemoguće je riječima opisati taj užas, tu bol i tu tragediju da roditelji znaju da im djece više nema, da su ubijena, ali ne znaju ni gdje, ni kako.
Kad su u ljeto 1991. tenkovi JNA krenuli iz Beograda prema Vukovaru, ispraćeni ovacijama, počela je opsada jednog od najljepših gradova u bivšoj državi, koji je bio sinonim za suživot ljudi različitih nacija i vjera.
Sa svih strana grad je bio napadnut, iz zraka, s kopna, s Dunava, svakodnevno sa 5000 granata. Vukovar je izgledao kao Staljingrad ili Berlin u Drugome svjetskom ratu. Devedeset su dana branitelji Vukovara činili čuda, nevjerojatna i u teoriji ratovanja. A užas nije prestao ni kad je agresor potpuno zavladao Vukovarom, 18. studenoga 1991.
Bolesni i ranjeni u bolnici čekali su evakuaciju, kad je počeo užas u režiji srpskih paravojnih snaga koje su koračale zajedno s JNA. Ranjenici su odvučeni, neki u logore u Srbiji, neki na likvidaciju na Ovčari. Najmlađi pogubljen na Ovčari imao je 16 godina, najstariji 76.
I sve se to događalo 1991.
U Europi koja je već uživala blagodati ujedinjenja. U Europi u kojoj su se svi konflikti rješavali dijalogom. U Europi koja je relativno mirno i nezainteresirano promatrala stvaranje maloga balkanskog Hitlera, Slobodana Miloševića.
A što je prethodilo Vukovaru?
Prije svega, definitivni raspad Jugoslavije s bratstvom i jedinstvom kakvu je zamišljao Josip Broz Tito. Te 1991. Tito je već bio sotoniziran i zaboravljen u grobnici na Dedinju, a u siječnju su policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale poslušnost MUP-u RH i ušle u sastav krajinskog “Sekretarijata za unutrašnje poslove”, ma što to značilo.
Titovi umorni kadrovi u Predsjedništvu SFRJ, suočeni s posljednjim danima komunizma, dezorijentirano su promatrali raspad države koje više nije ni bilo .
Sama pojava jedne hrvatske stranke, kao što je bio HDZ s Franjom Tuđmanom, za Srbe i Hrvatskoj i u Srbiji bila je dovoljni znak revitalizacije “ustaša”. Hrvatskim krajevima u kojima su u većini živjeli Srbi, širile su se zabrinjavajuće vijesti o “brojnim zločinima” koji se čine s hrvatske strane. I najave onih koji će tek biti počinjeni. Dovoljn alarm da se shvati ozbiljnost kako se “NDH ne smije ponoviti”.
U siječnju je na televiziji prikazan i film “Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj”, kao uvod u izvanredno stanje koje je trebalo slijediti. Vuk Drašković viče na sva usta o “zločinima koje Hrvati čine nad Srbima”.
Hrvati smireno odgovaraju: “Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak koji su ispalila tijela sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Vrijedi li uopće ikakav argument protiv mržnje kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?”.
Koji argumenti! Svi su u Beogradu, gdje je scenarij osmišljen, od akademika do generala JNA i rigidnih komunističkih kadrova bili su jedinstveni: neka Slovenija ode, neka se Jugoslavija raspadne, ali sve gdje žive Srbi treba pripasti Srbiji. Na toj platformi Milošević je pokrenuo ratove na tlu bivše Jugoslavije. I s tom su porukom jedinice JNA, očišćene od većine koji nisu bili Srbi, ušle u Vukovar.
Bila je to agresija zbog teritorija, s ciljem protjerati Hrvate. Kasnije će agresori to primijeniti i na mnogim drugim područjima, ne samo u Hrvatskoj, već i u BiH. Beograđani su “spontano” izašli na ulice tražeći izvanredno stanje, a general Veljko Kadijević, rođen u Hrvatskoj, tražio je od Rusa pomoć za pučističke planove JNA.
Na dramatičnom glasovanju u ožujku 1991. u Predsjedništvu SFRJ, glasom bosanskog Srbina Bogića Bogićevića nije prošao prijedlog o uvođenju izvanrednog stanja. Vojislav Šešelj urlao je u Jagodnjaku: “Ovo je srpski teritorij i Hrvatima treba biti jasno da su oni dođoši”. JNA, kad već nije mogla službeno kroz akt Predsjedništva SFRJ, pružila je zaštitu pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, i na Plitvicama razmjestila snage zaposjevši teritorij koje su Srbi označili “kao svoj”.
Početkom travnja 1991. “Izvršno vijeće SAO Krajine” (što god i to značilo) u Korenici donosi odluku o ujedinjenju sa Srbijom, a Hrvati, vidjevši gdje to sve vodi, stvaraju Zbor narodne garde, jezgru buduće Hrvatske vojske. Srpski ekstremisti napadaju sela oko Knina, tjeraju Hrvate, sve se ponavlja u Plaškom, Glini, Petrinji, Pakracu.
U selima istočne Slavonije formirane su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar. Početkom kolovoza okupirani su Dalj, Erdut, Okučani, sela oko Knina, protjerani su Hrvati, sela spaljena.
Sve je to bila uvertira za Vukovar.
Agresori su sve posložili, “ugroženi” Srbi u Hrvatskoj preuzeli su povjerenu im ulogu. I sve je bilo po planu, osim jednoga. Nitko, od generala JNA do Miloševića, nije mogao predvidjeti da će uslijediti takav otpor Vukovaraca koji će prerasti u herojsku obranu grada. I biti uvertira obrane cijele Hrvatske. Trenutačni pad Vukovara značio je i trajni pad velikosrpskog okupatora.
Nisu shvatili da se u Europi na samom kraju 20. stoljeća agresija ipak neće tolerirati. I nisu mogli predvidjeti hrabrost hrvatskoga naroda. Ostalo je ogoljeno samo ono s čime su krenuli – mržnja, surovost i zločini.
I to je, najkraće, istina i o agresiji na Vukovar. Istina i o agresiji na Hrvatsku. [Jurica Körbler / Vjesnik]
