Ivan Ljubičić na ATP-u u Monte Carlu završio bogatu tenisku karijeru

Kao što je to bio i najavio, hrvatski tenisač Ivan Ljubičić, na turniru iz masters serije u Monte Carlu i time zaključio bogatu sportski katijeru.

Rođeni Banjalučanin u zadnjem nastupu na ATP touru osvojio je svega tri gema, a u tenisku mirovinu “otpremio” ga je Međugorac Ivan Dodik, koji se ovom pobjedom plasirao u drugo kolo Monte Carla.

Ljubičić je počeo igrati na ATP turnirima 1995. Najbolji plasman karijere bilo mu je treće mjesto u svibnju 2006. To je drugi najbolji rezultat nekoga hrvatskog tenisača, nakon Gorana Ivaniševića koji je jednom bio drugi.

Godine 2004. na Olimpijskom turniru u Ateni osvojio je brončanu medalju u igri parova s Marijem Ančićem.

Ljubičić je, kao najbolji hrvatski tenisač, osvojio za Hrvatsku Davis kup 2005. zajedno s Ančićem, Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i izbornikom Nikolom Pilićem.

U karijeri je Ljubičić osvojio deset turnira, a najveći uspjeh mu je osvajanje turnira Masters serije 1000 u Indian Wellsu 2010. gdje je do finala pobijedio Srbina Novaka Đokovića, Španjolca Rafaela Nadala i u finalu Amerikanca Andyja Roddicka.

U oproštajnom govoru u Monte Carlu istaknuo je četiri detalja iz svoje karijere: “Ponosan sam na cijelu karijeru, ali jasno je da su četiri rezultata ipak posebna, na njih sam najponosniji. To su naravno olimpijska medalja, pobjeda u Davis kupu, naslov u Indian Wellsu te treće mjesto na ATP touru. No, ponosan sam i na činjenicu da sam dvaput zaredom igrao na Mastersu.”

Nakon meča hrvatski je tenisač sjeo na svoju klupu i u tom trenutku više nije mogao suspregnuti suze.

“Ovdje je stvarno sve započelo za mene. Tu sam 1999. godine odigrao prvi veliki turnir, prošao kvalifikacije, kasnije pobijedio Medvjedeva i Kafeljnikova. Izabrao sam jedino pravo mjesto za oproštaj”, rekao je.

Hrvatskom tenisu Ljubičić je priredio mnoge lijepe trenutke, a Vjesnik u prigodnom tekstu ističe da će, među ostalim, biti upamćen po maratonskom meču u igri parova s Marijom Ančićem u borbi za olimpijsku broncu, po gotovo savršenom skoru u Davis kupu 2005. godine (7-1 u pojedinačnim dvobojima), ali i rijetko viđenoj mirnoći i ležernosti tijekom igranja mečeva.