Biblioteka “Hrvatska povijest” bit će od 21. siječnja bogatija za jedno vrijedno izdanje. Iz tiska će izaći ekskluzivna monografija o 4. gardijskoj brigadi, Paucima, prvoj u nizu knjiga o svim brigadama.
Pripremama za ustrojavanje Zbora narodne garde (ZNG) 28. travnja 1991. godine, otpočelo je i ustrojavanje 4. brigade ZNG-a, današnje 4. gardijske brigade Hrvatske vojske Pauci. Dvadeset godina Pauka svijetli je niz najvećih pobjeda, časti, ponosa, ali i prkosa i tuge zbog gubitka suboraca koji su iskoračili iz stroja da bi u njemu, u sjećanjima, živjeli zauvijek.
Dvadeset godina 4. gardijske brigade vrijeme je tkanja najsvjetlijih stranica domovinske povijesti. Ratni put mladića s crvenim beretkama, put je viteštva i časti hrvatskog vojnika tijekom cijeloga Domovinskog rata: Kruševo, Zelena tabla – Male Bare, Zadar, Šibenik, Drniš, Vrlika, Dubrovnik, Ston, Maslenica, Ljeto ’95., Oluja, Maestral, Južni potez… slavni je niz hrvatskih vojnih pobjeda. Stotinu devedeset i dva Pauka su poginula; stotinu devedeset dva čovjeka podarila su svoje živote za konačnu pobjedu Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Govoriti o Četvrtoj znači govoriti o nevjerojatnoj snazi i upornosti jednog naroda, znači čitati veliku domovinsku knjigu ostvarenja snova običnoga, malog čovjeka koji je zajedno sa svojim Paucima ostvarivao po mnogima nemoguće. Najskriveniji se snovi u krvlju natopljenoj javi ostvaruju: zahvaljujući htjenju, domoljublju, viteštvu, žrtvama…
Odmah nakon osnutka Brigade, redarstvenicima iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a u Lučkom, Rakitju i Kumrovcu priključuju se dragovoljci, uglavnom s područja južne Hrvatske i zapadne Hercegovine. U kampovima u Resniku, Trilju i Imotskom započinje obuka i ustrojavanje glavnine ljudstva, ali i kontinuirani prijem novih pripadnika. Odmah je bilo jasno da ljudstvo neće biti problem, već je glavna briga bilo to kako mu osigurati barem najosnovnije pješačko oružje. O tenkovima, topništvu i drugom oružju veće vatrene moći tada se nije moglo niti sanjati. Već 31. srpnja 1991. godine, 4. gardijska brigada pod zapovijedanjem danas umirovljenoga general bojnika Ive Jelića dobiva prvu borbenu zadaću i jedan njezin dio kreće u obranu Kruševa gdje je zadan prvi značajan udarac agresorskim snagama. Nakon mjesec i pol dana uspješne obrane, glavnina se snaga prebacuje na obranu Vrlike. Dana 15. rujna 1991. Zrakoplovni vod 4. gardijske brigade sudjeluje u uspješnoj akciji osvajanja neprijateljskih vojarni Zelena tabla – Male Bare kod Ploča. Tada je zarobljeno cjelokupno naoružanje teritorijalne obrane Ploča, Vrgorca i Makarske te dosta protuoklopnih sredstava i ponešto topničkog oružja. Dok su dvije bojne djelovale na drniškom i sinjskom dijelu bojišta, dio Brigade angažiran je u borbenim djelovanjima obrane Zadra i Šibenika.
Zbog neposredne ugroženosti Dubrovnika, tri samostalna voda 4. gardijske brigade sredinom listopada ulaze u grad u okruženju i stavljaju se u njegovu obranu na Srđu i Mokošici. U obrani hrvatskog juga u prosincu 1991. godine Brigada angažira i svoju 3. i 4. bojnu na području Imotica – Topolo te pod zapovijedanjem pokojnog Andrije Matijaša-Pauka preuzima obranu Stona. U siječnju 1992. godine Zapovjedništvo Brigade izmješteno je u Ploče, jedna se bojna nalazi na Bistrini, jedna u Metkoviću, a jedna preuzima položaje od Posedarja prema Pagu. Početkom lipnja 1992. zapovijedanje Brigadom preuzima Mirko Šundov, danas general bojnik. Krajem istog mjeseca Zapovjedno mjesto i glavnina snaga Brigade seli u Orašac. Nakon kratke konsolidacije snaga uslijedilo je nekoliko teških bitaka u kojima su uz veliko ljudsko zalaganje i žrtvu zauzeti dominantni objekti, otvoren je prostor za potpuno oslobađanje dubrovačkog zaleđa, a prodor je nastavljen prema Uskoplju. Među herojskim pothvatima pješačkih postrojbi u ovim bitkama svakako treba istaknuti i ulogu Oklopno-mehanizirane satnije koja je pod vodstvom pokojnog Andrije Matijaša bitno pridonijela ovladavanju područjem. Završna operacija kojom je cijeli prostor dubrovačkog zaleđa, sve do granice na Prevlaci, stavljen pod nadzor Hrvatske vojske, bila je akcija Vlaštica, nazvana po istoimenoj koti koja je dominirala cijelim područjem. Akcija je izvedena u teškim vremenskim uvjetima i, unatoč snažnom otporu neprijatelja, uspješno okončana za samo tri dana. Time je 4. gardijska brigada, zajedno s 1. gardijskom brigadom, Tigrovima, te drugim postrojbama Hrvatske vojske, postavila crtu bojišta koja je ostala nepromijenjena do kraja rata. Vremena za odmor nije bilo. Nakon preustroja Brigade u studenom i prosincu 1992. godine, 21. siječnja 1993. slijedi vojno-redarstvena operacija Maslenica koja se pokazala jednom od težih i zahtjevnijih operacija u Domovinskom ratu. Sama je napadna operacija trajala dva i pol dana, a Brigada je u suradnji s drugim postrojbama Hrvatske vojske uspješno izvršila postavljenu zadaću. Prelaskom u obranu, već umorni borci morali su otrpjeti silovite protuudare, u kojima su u nekoliko slučajeva požrtvovnim akcijama pojedinaca i manjih skupina očuvani stečeni položaji od novigradskog zaleđa do Kašića. Važnost izvedene operacije, i s gledišta obrane Zadra, koji je do tada trpio česta granatiranja, ali i s obzirom na mogućnost korištenja novim pontonskim mostom u Masleničkom ždrilu, svrstao je ovaj ratni uspjeh među veće pobjede u Domovinskom ratu, a 4. brigadu potvrdio kao jednu od najboljih postrojbi Hrvatske vojske. Brigada je ovdje prvi put pokazala punu snagu i upotrijebila borbena sredstva koja do tada nije imala. Koncem ožujka 1993., Brigada predaje područje odgovornosti 3. gardijskoj brigadi, Kunama, odlazi na zasluženi odmor te pristupa daljnjoj obuci i prijeko potrebnoj popuni. U to vrijeme zapovijedanje Brigadom preuzima Damir Krstičević, danas umirovljeni general bojnik, a dotadašnji zapovjednik Mirko Šundov odlazi na novu dužnost. Uz stalan rad na ustroju i popuni, 4. brigada je početkom lipnja 1993. opet na borbenim crtama, najprije na prostoru vodičkog zaleđa, a potom ponovno na prostorima oslobođenima u operaciji Maslenica, gdje uspješno provodi aktivnu obranu. Kako bi se održala stalna borbena spremnost, s obzirom na prilike i uvijek prisutnu mogućnost borbene uporabe, Brigada je u neprekidnom procesu unutarnje izobrazbe i uvježbavanja. Vrhunac je pokazala u primjerno izvedenoj taktičkoj vježbi bojnog ciljanja, Bandira ’94. kojoj su nazočili predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak te brojni strani diplomatski predstavnici.
Tijekom 1994. i u prvom dijelu 1995. godine, 4. gardijska brigada u sklopu je svojega zbornog područja izvršavala sve postavljene zadaće te provodila intenzivnu obuku pripremajući se za završne operacije oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske. Daljnjem je planiranju aktivne obrane pridonio i Splitski sporazum, potpisan 22. srpnja 1995. godine između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Nakon njega, mogla je otpočeti vojna operacija Ljeto ’95. Unatoč nepovoljnoj konfiguraciji terena i teškoćama koje su se javile u prvim pokušajima ovladavanja prostorom Bosanskoga Grahova, Brigada je zajedno sa 7. gardijskom brigadom, Pumama, uspješno izvršila zadaću i ovladala njegovim širim prostorom.
Dana 5. kolovoza 1995. godine otpočela je dugo očekivana oslobodilačka operacija. U Oluji, Četvrta je zajedno sa 7. gardijskom brigadom uspješno oslobodila hrvatski kraljevski grad Knin te nastavila oslobađati dotad okupiran prostor, sukladno međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske. Namjeravajući vratiti izgubljeni prostor, neprijatelj je pokrenuo protuudar na položaje 141. brigade Hrvatske vojske kod prijevoja Derala, između Strmice i Bosanskoga Grahova te ih privremeno zauzeo. Dio 4. gardijske brigade dana 15. kolovoza 1995. godine žurno je upućen na to područje. Ondje je, presjekavši komunikaciju Drvar – Resanovci, doveo napadače u nepovoljan taktički položaj. Uz žestok otpor neprijatelja, angažirane su snage već sljedećeg dana vratile izgubljene položaje i vratile se u već oslobođeni Knin.
Nedugo zatim, general Ante Gotovina, zapovjednik tadašnjega Zbornog područja Split, zapovijeda napad na pravcu Glamoč – Šipovo – Jajce te ovladavanje širim područjem Drvara. Tako je 7. rujna 1995. godine Brigada krenula u operaciju Maestral u kojoj je pokazala pune rezultate bogatoga ratnog iskustva, zrelosti i profesionalnog ustroja. Unatoč dotrajalosti sredstava, do izražaja je došla visoka pokretljivost Brigade i sposobnost usklađenog izvođenja napadnih djelovanja uz minimalne pripreme.
Početkom listopada 1995., Brigada dobiva novu borbenu zadaću u operaciji nazvanoj Južni potez. Cilj operacije bio je ovladavanje širim prostorom Mrkonjić Grada. Snage Hrvatske vojske su 9. listopada 1995. godine krenule u operaciju, uspješno izvršile zadaću, porazile neprijatelja i ovladale cijelim planiranim prostorom. Taj bi dan zasigurno bio zapamćen kao sjajan prikaz snage i organiziranosti Hrvatske vojske da nije pomućen smrću legendarnoga hrvatskog časnika i istinskog simbola Brigade, general bojnika Andrije Matijaša-Pauka. Ovaj veliki ratnik i čovjek svojom pogibijom kao da je navijestio kraj rata i agresije na našu Domovinu. Nakon što su sutradan Četvrta i Sedma gardijska brigada ovladale Mrkonjić Gradom, pokazalo se da je to bila i posljednja bitka u Domovinskom ratu.
Četvrta gardijska brigada u Domovinskom je ratu položila stotinu devedeset i dvije žrtve, a tisuću šesto njezinih pripadnika je ranjeno ili je na drugi način stradalo. Kroz nju je prošlo mnoštvo iznimnih boraca, dočasnika i časnika koji su danas u mirovini ili na drugim dužnostima. Svi su oni bili zaslužni da ime Četvrte gardijske brigade, Pauka, postane nezaobilazno u stvaranju novije hrvatske povijesti.
