Način na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven je u svjetskoj povijesti jer je to jedini slučaj da su se dvije federalne jedinice rastale dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane
Piše: Marijan Lipovac*
Slovačka je u ožujku 1939., pod Hitlerovim pritiskom proglasila samostalnost pa je njemački Führer dobio izliku da češke zemlje pripoji Reichu kao protektorat. Kao tobože samostalna država Slovačka je uživala mir i relativno blagostanje sve do 1944., kad nakon narodnog ustanka njemačka vojska okupira zemlju.
Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. ponovno je obnovljena Čehoslovačka, a Slovaci ni ovog puta nisu dobili autonomiju, osim na simboličkoj razini. Centralizam je bio još brutalniji nakon što 1948. vlast u državi u potpunosti preuzimaju komunisti. Tek je Praškim proljećem 1968. kao jedan od ciljeva reformskog komunističkog vodstva obećana i federalizacija Čehoslovačke i jedino će taj cilj i biti ostvaren, 1. siječnja 1969. kad su formirane Češka Socijalistička Republika i Slovačka Socijalistička Republika. Rigidni komunistički režim, kojem je na čelu bio Slovak Gustáv Husák, onemogućio je da federalizam zaživi u punoj mjeri, tako da Slovaci nisu imali razloga za potpuno zadovoljstvo, a kamoli Česi koji će Slovacima predbacivati da su izborili federalizaciju zahvaljujući sovjetskim bajunetama. Unatoč intenzivnim kontaktima na svim razinama (naravno, bilo je i mnogo mješovitih brakova), Česi i Slovaci po ocjenama mnogih sociologa zapravo su živjeli kao dva odvojena društva pa su 1989. nastala i dva odvojena opozicijska pokreta, u Češkoj Građanski forum, a u Slovačkoj Javnost protiv nasilja.
Baršunastom revolucijom Čehoslovačka je obnovila tradiciju predratne demokratske republike. “Vjerujemo u demokraciju, vjerujemo u slobodu – u slobodu uvijek veću i veću”, pisalo je u Washingtonskoj deklaraciji kojom su Masaryk i suradnici 1918. postavili temelje Čehoslovačke. Te 1989. konačno je došlo vrijeme da se i ta misao realizira i da se omogući sloboda u punom smislu riječi, pa tako i nacionalna sloboda Slovaka. Međutim, novo čehoslovačko vodstvo, fokusirano prije svega na gospodarske i društvene reforme, nije u potpunosti shvaćalo slovačke težnje.
Kad je Havel 29. prosinca 1989. izabran za predsjednika, Slovaci su očekivali da će istog časa otputovati u Bratislavu i time poslati poruku Slovacima da će ih se ubuduće u potpunosti tretirati kao ravnopravan narod, uz poštovanje njegove posebnosti. Međutim, Havel je Bratislavu posjetio tek 12. siječnja 1990., a u međuvremenu je 2. siječnja boravio u posjetu tada još podijeljenoj Njemačkoj. To je u inozemstvu pohvaljeno kao pružanje ruke pomirenja prema Nijemcima, ali Slovaci su ostali razočarani. Havelu su zamjerili i što je za posjeta Bratislavi socrealističke zgrade u naselju Petržalki usporedio s kavezima za zečeve, a još gori učinak imala je njegova izava da se protivi vojnoj industriji.
U Slovačkoj, gdje je proizvodnja oružja i vojne opreme bila važna gospodarska grana, to je doživljeno kao miješanje Praga u unutarnje stvari Slovačke i udar na njeno gospodarstvo. No, Havel ipak nije bio kriv za nestanak slovačke vojne industrije, koja se dijelom preorijentirala na proizvodnju automobila, jer još je slovačka vlada u studenom 1989. odlučila da se vojna industrija prenamijeni u civilne svrhe i da umjesto tenkova počne proizvoditi buldožere.
Prvi otvoreni konflikt čeških i slovačkih političara, nakon kojeg se i počelo govoriti o mogućem raspadu Čehoslovačke, dogodio se nakon što je u siječnju 1990. Havel podnio prijedlog da se Čehoslovačka Socijalistička Republika preimenuje u Čehoslovačku Republiku. Naizgled u tome nije bilo ništa sporno, ali Slovaci su zatražili i da se u naziv države opet vrati spojnica kako bi time bila izražena slovačka samobitnost. Nakon burnih polemika, koje su dobile naziv “rat za crticu” (iako se zapravo radilo o spojnici), 29. ožujka prihvaćen je naziv Čehoslovačka Federativna Republika, odnosno u slovačkoj varijanti Češko-slovačka Federativna Republika. No, niti to nije zadovoljilo Slovake koji su tražili da se slovo s nakon spojnice, suprotno pravopisu, piše velikim slovom. Stoga je već 20. travnja izglasan je novi naziv – Češka i Slovačka Federativna Republika. I to je bilo u neskladu s pravopisom jer u češkom i slovačkom se kod složenih naziva država samo prva riječ piše velikim slovom, a u ovom su slučaju sve četiri riječi dobile veliko početko slovo.
Bilo je i šaljivih prijedloga kojima se željelo ukazati na tobožnju apsurdnost svađe oko “obične” spojnice, iako se tu zapravo radilo o borbi dva koncepta zajedničke države – Slavija, Nezavisna država Čeha i Slovaka u Srednjoj Europi i Ujedinjeni Češko-al-Moravski-al-Slovački emirati. U neslužbenoj upotrebi naziv države kod Čeha se nije promijenio i oni su i dalje pisali Československo, dok su Slovaci koristili oblik Česko-Slovensko. U Hrvatskoj je, kao svojevrstan kompromis, od tada u uporabi bio naziv Češkoslovačka koji se ponekad koristio i između dva svjetska rata i koji je točan prijevod naziva Československo. Tako je jedna obična spojnica, koja u pravopisu spaja, u politici razdvojila Čehe i Slovake. Da bi se izbjegli novi jezični problemi, geslo “Istina pobjeđuje” (češki Pravda vít?zí, slovački Pravda víťazí) u Havelovom predsjedničkom grbu bilo je napisano latinski – “Veritas vincit”.
U takvim su okolnostima u lipnju 1990. održani prvi slobodni izbori u Čehoslovačkoj na kojima je u Češkoj pobijedio Građanski forum (OF), a u slovačkoj Javnost protiv nasilja (VPN). Njihovi stavovi oko državnopravnog uređenja države razlikovali su se – OF-u je prioritet bio transformacija društva i gospodarstva nakon četiri desetljeća komunističke vladavine i nije bio sklon tome da se većina ovlasti sa središnje razine prenese na republike. VNP je kao glavni cilj postavio puno samoodređenje slovačkog naroda i jednak stupanj suverenosti Češke i Slovačke koje bi dio svog suvereniteta prenijele na federaciju.
Rješenje su pokušali naći češki i slovački premijeri, Petr Pithart i Vladimír Mečiar i njihovi suradnici koji su započeli seriju sastanaka po raznim mjestima. Dogovoreno je da se najprije donesu republički ustavi, a zatim federalni. U pregovore su se uključili Havel i premijer Marián Čalfa i razgovaralo se o zakonu o kompetencijama federacije i republika koji su prihvatili republički parlamenti, s time da je Češka unijela neke izmjene. Slovake je to toliko razljutilo da je Mečiar zaprijetio da će Slovačka, ako Federalna skupština prihvati takav zakon, proglasiti nadređenost svojih zakona federalnima.
Ipak, došlo je do kompromisa i u prosincu je Federalna skupština prihvatila zakon kojim su republike dobile veće ovlasti u odnosu na središnju vlast i činilo se da su slovačke želje zadovoljene, a zajednička država sačuvana.
No, nisu svi u Slovačkoj bili zadovoljni – u ožujku 1991. Havela su tijekom posjeta Bratislavi napali slovački nacionalisti, a isto se ponovilo i za posjeta u listopadu kad je gađan jajima. Mečiar osobno nije bio pristaša punog osamostaljenja Slovačke, ali morao je voditi računa o tome da je takva ideja imala sve više pristaša. S druge strane, dvojica najviše rangiranih Slovaka, predsjednik Federalne skupštine Alexander Dubček i premijer Marián Čalfa i dalje su se zalagali za opstanak federacije.
(Kraj drugog nastavka)
Ostali nastavci:
1. Kako je propala Čehoslovačka (1): Ustav iz 1920. iznevjerio je slovačka očekivanja
3. Kako je propala Čehoslovačka (3): Česi i Slovaci različito su shvaćali pojam “zajednička država”
4. Kako je propala Čehoslovačka (4): Najveći problem bila je podjela imovine, proces je trajao do 1999.
* Autor je povjesničar i novinar, predsjednik Hrvatsko-češkog društva i vrstan poznavatelj prošlosti i sadašnjosti Češke i Slovačke
