Povelja Kulina bana, koja će 29. kolovoza napuniti 823. godinu od izdavanja, dokument koji svjedoči o državnosti Bosne i Hercegovine još uvijek se čuva daleko od njegove rodne zemlje, pod okriljem ruske knjižnice u Sant Petesburgu i do danas ne postoji nikakva naznaka da bi mogla biti vraćena kući.
Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu Omer Ibrahimagić, u povodu ove značajne godišnjice, kazao je danas za Fenu da je Povelja Kulina bana dokument kojim je ban Kulin dao Dubrovčanima slobodu kretanja po Bosni i Hercegovini i time ih oslobodio plaćanja carine, rekavši da mogu dati novca koliko oni budu odlučili dati.
“Ta povelja pokazuje da ban Kulin u tom vremenu nije ovisio od toga je li neki drugi vladar bio nad njim nadređen, odnosno da on u to vrijeme nije bio vazal nijednom drugom vladaru, posebno kada je riječ o Vizantiji, tada najmoćnijoj državi ili nekom od susjednih vladara”, ističe Ibrahimagić.
Napomenuo je da mnogi povijesničari Povelju smatraju rodnim listom države Bosne i Hercegovine, imajući u vidu da je pisana bosančicom, takozvanom bosanskom ćirilicom, te da je to jedini sačuvani dokument takvog državnopravnog značaja kod južnih Slavena tog vremena.
Rektor Univerziteta u Tuzli i nekadašnji veleposlanik BiH u Moskvi Enver Halilović, koji je tijekom diplomatske misije u Ruskoj Federaciji pokrenuo priču o mogućnosti povratka Povelje Kulina bana u BiH, istaknuo je za Fenu da je u tom smislu imao razgovore s najvišim državnicima Ruske Federacije – od ministra vanjskih poslova, ministara za kulturu i obrazovanje, pa sve do predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina.
Razgovarao je također i s ondašnjim patrijarhom Aleksejem II, dajući mu prijedlog za razmjenu povijesnih dokumenata koji se mogu vezati za Rusiju, jer su pisani ruskim pismom i na ruskom jeziku, a nalaze se u BiH.
“Međutim, u osnovi ključni problem za nepovratak, odnosno nemogućnost preuzimanja Povelje do sada je u činjenici da nikada na državnom nivou takav zahtjev nije dobio pravu podršku. Rusija taj dokument smatra jednim od slavenskih dokumenata, drugi po važnosti za povijest slavenstva. Kao zemlja koja pretendira da bude zaštitnik slavenstva smatra da je to u neku ruku i dokument koji može pripadati ili pripada i njenom širem historijskom kontekstu”, pojašnjava Halilović.
Govoreći o mogućnosti otkupa takvih vrijednih povijesnih dokumenata, on navodi da postoji izgrađena metodologija obračuna njihove financijske vrijednosti, ali da je istinski problem u nepostojanju dobre volje bh. i ruske državne vlasti da se to pitanje riješi.
Procjena Povelje nije rađena, ali Halilović naglašava da se mora znati da je riječ o iznimno skupim dokumentima koji se vrlo rijetko vraćaju po principu kupovine. Oni su uglavnom predmet međudržavnih dogovora i ustupaju se ili vraćaju po političkoj i diplomatskoj liniji.
“Veliki broj dokumenata koji su se u tijeku Drugog svjetskog rata našli u ruskim arhivima, muzejima i drugim mjestima za čuvanje posebnih dokumenata su vraćeni tim zemljama – na primjer Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i drugim. U svim tim razgovorima vrlo aktivnu ulogu i stalne zahtjeve su slale države vlasnice tih dokumenata. Prema tome, bez ozbiljne državne aktivnosti na tom planu, ne može se faktički na drugi način ništa uraditi”, zaključuje Halilović.
On ističe da je sva aktivnost na mogućnosti povratka Povelje Kulina bana u BiH bila osobno njegova, patriotska, ljudska i profesionalna, te da je na tome radio vrlo intenzivno. Naglašava da se nakon njegovog povratka u BiH više ništa na tom planu nije radilo.
