Kao u garažama Kalifornije, tako su i u Njemačkoj nastajali svjetski koncerni: iz ničega. I to stotinu godina ranije i u ‘pravim’ industrijama. Jedan od tih koncerna je današnji gigant Bayer koji slavi 150. obljetnicu.
Bayer AG je danas farmaceutski i kemijski gigant s više od 100 tisuća radnika, a kad on slavi okruglu, 150. obljetnicu, onda i njemačka kancelarka jednostavno mora doći čestitati. Jer on spada u sam vrh i gospodarstva i istraživanja ove zemlje. U prvim danima postojanja Bayera sve je bilo drugačije.
1. kolovoza 1863. se majstor za bojanje tkanina Johan Weskott udružio s trgovcem Friedrichom Bayerom i osnovali su malenu tvornicu boja u predgrađu Wuppertala (u blizini Kölna). Posao nije išao loše, jer je jedna od najvažnijih mušterija bila vojska koja je kod njih davala na bojanje uniforma.
Dvadeset godina kasnije, posla je već bilo toliko da je trebalo investirati u veći pogon. Kako bi došli do novca osnovano je dioničko društvo, a kod proizvodnje više nije bilo dovoljno pouzdati se u oštro oko i vješte ruke majstora: trebalo je zaposliti prave, školovane kemičare.
Zapravo, kako je kraj 20. stoljeća protekao u znaku revolucije u računalima, to je koncem 19. stoljeća bila revolucija u kemiji. Otkrivale su se nove smjese, a uvelike je pomoglo što je tadašnja Prusija počela izdavati patente na nove kemijske smjese.
Problem je bio što je trebalo i dokazati kako je ta smjesa i kako se ona dobila, bila nešto novo, objašnjava profesor Werner Plumpe sa sveučilišta u Frankfurtu. “Za to ste trebali iskusne kemičare koji su poznavali tehnologiju i u slučaju dvojbe, mogli dokazati da konkurencija nije imala pravo zaštiti neki njihov proizvod.”
“Radite s tim što hoćete!”
Niti boje više nisu bile ono što su nekad bile: prije su se one dobivale iz raznih biljaka i prirodnih sirovina, ali to je bilo doba sintetskih, umjetnih boja nastalih u laboratoriju. U toj proizvodnji su nastajale i tvari s kojima nitko nije znao, što da učini.
Opet, tu se isplatilo zaposliti mlade kemičare. Jedan od tih nusproizvoda je bila i salicilna kiselina koja nema što tražiti u bojanju tkanine. Ali kemičari su znali kako se taj bijeli prah na prirodan način dobivao iz bijele vrbe i kako je odavno bilo poznato kako pomaže kod groznice. Zato su tu kiselinu esterificirali, stisnuli u malu, bijelu pilulu na kojoj je križno, horizontalno i vertikalno pisalo “Bayer” -i što je daleko najvažnije, zaštitili patentom čitav postupak.
Kod lijekova u 19. stoljeću nije bilo dugotrajnih postupaka za ispitivanje njihovog učinka: u načelu je bilo dovoljno da pacijent ne padne odmah mrtav čim uzme neku tabletu (a bilo je i toga). Ipak, kod male, bijele pilule se pokazalo kako doista djeluje kod bolova i groznice i ubrzo se proširila ne samo u tadašnjem Njemačkom Carstvu, nego u čitavom svijetu. Jer, stvoren je jedan od stupova na kojem počiva čitav današnji koncern: ta pilula je bila Bayerov Aspirin.
Bayer je rastao i njegova dosadašnja tvornica opet nije bila dovoljna. 1895. je kupljena tvornica konkurenta u proizvodnji boja, Carl Leverkus i sinovi koja se prostirala na polju s desne strane Rajne sjeverno od Kölna. Tamo nije nikla tek nova tvornica – nego uz nju i čitav novi grad, današnji Leverkusen.
Najmračnije razdoblje
Došao je i Prvi svjetski rat, a Bayer je već bio svjetski koncern: imao je svoje pogone i u Brazilu i Argentini, Kini i Japanu, a naravno i u novoj industrijskoj velesili, Sjedinjenim Američkim Državama. Kako je u ratu bilo potrebe za svakim mogućim kemijskim sredstvom, tako je Bayer duboko pao u krizi koja je izbila nakon Prvog svjetskog rata. U neprijateljskim zemljama su tvornice zaplijenjene, a kod kuće se jedva spajao kraj s krajem.
1925. Bayer gubi svoju samostalnost – i počinje najmračnije razdoblje u povijesti koncerna. Jer, njemački proizvođači boja i kemijskih spojeva su se udružili u interesnu zajednicu za boje, na njemačkom Interessengemeinschaft Farben – ili kraće; IG Farben. Posla za tu tvrtku je ubrzo bilo i previše: došli su nacisti, a u novom ratu je opet trebalo mnoštvo kemije.
Kako bi se proizveo sav taj umjetni benzin i umjetni kaučuk, trebalo je radne snage – i zato su poslužili logoraši i prisilni radnici nacističkog režima. Za “višak” među tim nesretnicima se opet pobrinuo IG Farben koji je proizvodio i Zyklon B, otrov za plinske komore koncentracionih logora.
Zato ne čudi kako su saveznici bili odlučni uništiti IG Farben, a njegovu upravu izvesti pred sud u Nürnbergu.
Uspon iz pepela
1951. se Bayer ponovno počeo uzdizati – doslovce iz pepela i ruševina i opet je osnovan kao neovisna tvrtka. Na njihovu sreću, glavobolje nije nestalo – pa je tako i u poslijeratnom dobu trebalo Bayerovih aspirina. Ali nije se stalo samo na aspirinima: Bayer je postao jedan od najvećih farmaceutskih tvrtki koji troši goleme novce na istraživanje novih lijekova i sredstva za liječenje.
Ali opet je jedan lijek Bayer – gotovo uništio. 2001. je izbio skandal sa sredstvom za spuštanje razine masnoće u krvi, Lipobay. U SAD je utvrđeno kako je od tog “lijeka” umrlo više pacijenata tako da je Bayer već ozbiljno razmišljao potpuno napustiti proizvodnju lijekova.
Doduše, i drugi proizvodi ovog koncerna izazivaju podozrivost današnje javnosti. Davno su prošla vremena kada se vjerovalo kako će kemija riješiti sve probleme koje imamo, nego se pažljivo gleda u kuhinju kemijskih koncerna. Osobito se to odnosi na sektor Bayer CropScience koji se bavi “novim” biljkama i herbicidima i koji se u mnogim sektorima nabraja u istom dahu uz njegovog američkog konkurenta, Monsanto.
Ipak, bez kemije iz Bayera se niti danas ne može. Osim farmacije i poljoprivrede, treći stup koncerna je proizvodnja plastike – ali ne bilo kakve plastike. Ovaj koncern neumorno istražuje na novim umjetnim materijalima vrhunske kvalitete kakve ćete naći u mnogim automobilima, električnim uređajima, u građevinskoj industriji…
150 godina nakon osnutka, Bayer više ne boji uniforme pruske vojske, ali mu još uvijek ide dobro. Uz Bayer danas niti nama ne ide loše – čak i ako nas muči glavobolja i ako je pri ruci mala bijela pilula sa križnim natpisom. (K. Urlich, A. Šubić / Deutsche Welle)
