Glavni i odgovorni urednik edicije “Deset stoljeća srpske književnosti” (“Deset vekova srpske književnosti”) i član SANU-a Mirko Vuksanović priopćio je kako “nije logično po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokotorsku književnost”, jer su one “zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenoga književnog srpskog jezika”.
Priopćenje, koje je danas dostavljeno Hini, uslijedilo je, kako se podsjeća, nakon nedavne izjave u javnosti predstavnika hrvatskoga ministarstava kulture i crnogorskoga ministarstva kulture da Izdavački centar Matice srpske, nakladnik edicije, prisvaja i prikazuje kao svoju hrvatsku i crnogorsku književnu baštinu.
“Ne prihvaćamo gledišta, politička i druga, koja hoće po sadašnjim granicama razgraničiti ono što je nastajalo prije nekoliko stoljeća. Nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokokotorsku književnost. One su zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenoga književnog srpskog jezika. Isto narječje u svojoj osnovi imaju i novoimenovani jezici čija je matica srpskohrvatski jezik”, navodi se u priopćenju glavnog urednika Izdavačkog centra Matice srpske.
Matica srpska objavila je prvo kolo edicije “Deset stoljeća srpske književnosti” u koju je uvrstila “Poeziju Dubrovnika i Boke kotorske”, a najavila je uvrštenje u biblioteku Gundulića i Držića te Pucića i Vojnovića, zbog, kako kaže glavni urednik, poštovanja pravila o dvojnoj pripadnosti pisaca”.
Vuksanović tvrdi kako poštuju i primjenjuju znanstvenopovijesne rezultate u srpskoj književnosti koji su se izgradili i uobličili u zadnjih sto godina.
“Kad je riječ o dubrovačkoj i bokokotorskoj književnosti renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, smatramo ih dijelom zajedničke baštine”, tvrdi i dodaje kako pritom poštuju njihovu punu srodnost s istočnohercegovačkim govorom, a to znači da su izvorno nastale na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narječju”.
Navodi kako poštuju pravilo dvojne pripadnosti i područnih književnosti i pojedinih pisaca iz vremena “slovinskog jezika” i prema tome, kako dodaje, promatrano kao povijesna kategorija, dubrovačka književnost je i hrvatska i srpska, i nije to jedino što je ostalo kao zajednička umjetnička činjenica.
Hrvatsko ministarstvo kulture u početku travnja izjavilo je u povodu uvrštenja dubrovačkih renesansnih pjesnika u ediciju “Deset stoljeća srpske književnosti” da je pripadanje Dubrovnika hrvatskomu nacionalnom i kulturnom korpusu neupitno, što potvrđuju jasne činjenice koje nije potrebno posebno dokazivati za sve one kojima činjenična istina govori sama za sebe.
“Predobro nam je poznata povijest prisvajanja i otimanja hrvatske kulturne baštine, u što se može uvrstiti i ovaj izdavački pothvat”, navedeno je u toj izjavi.
