Komu treba vikati na uho da je nobelovac Ivo Andrić bio 1912. studentom Zagrebačkog sveučilišta, da ga je (kao Hrvata katolika iz Bosne i kao socijalni slučaj) stipendiralo Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” iz Sarajeva, da je u zagrebačkoj “Hrvatskoj mladoj lirici” iz 1914. tiskao šest pjesama i potom objavio “Ex ponto” (1918.) i “Nemire” (1920.), da je bio članom Društva hrvatskih književnika
Piše: Branka Džebić | Vjesnik.hr
Pedeseta obljetnica dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću dala je ovih dana povoda trima susjednim kulturama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, da obnove tvrdokorne prijepore oko nacionalnosti i pripadnosti pisca koji je umro 1974., ne izjasnivši se do kraja je li on hrvatski ili srpski pisac i tko se komu mora odreći kad su posrijedi autorska prava. Oko istine o Homerovu rodnom gradu spore se Grci i dan-danas, a sudbina je Ivi Andriću dodijelila da također bude kamen spoticanja iako je on sam, na dodjeli Nobelove nagrade, poželio da “priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena ne bude zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubitačnog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnoga ljudskoga duha”.
Spor oko nobelovca tiče se spremnosti da njegova djela budu o 50. obljetnici Nobelove nagrade tiskana, osim u Beogradu, i u Sarajevu i Zagrebu, što je Zadužbinu Ive Andrića u Beogradu nagnalo da takvo što ospori i Hrvatima i Bošnjacima. Jer da je Andrić samo srpski pisac. Jer da će u protivnom Srbi svoje vlasništvo nad Andrićem braniti na sudu.
Ono što nas u svemu tome najviše smeta jest glupa činjenica da Hrvati do sada nisu ništa učinili kako bi dali na znanje da je Ivo Andrić također njihov pisac, hrvatski. I po roditeljima (travnički Hrvati i katolici ) i po književnim svojim prvijencima tiskanim u Zagrebu. Srbi će naprotiv tiskati novo izdanje Andrićevih djela, Kusturica će snimati film po romanu “Na Drini ćuprija”, ide im u tisak 1200 stranica Andrićeve bibliografije, a u svijetu su na Leipziškom sajmu knjiga nedavno izvjesili tri ključna književna portreta: onaj Crnjanskoga, Kiša i, dakako, Andrića obilježavajući i tom prigodom njegovu nobelovsku obljetnicu.
Nimalo poučeni tužnim (a vjerojatno i zauvijek propalim) iskustvom što se tiče afirmacije i funkcije Krležina doma na zagrebačkome Gvozdu, nismo za naš legitimni dio Andrića do sada ništa učinili. Pa komu treba vikati na uho da je nobelovac bio 1912. studentom Zagrebačkog sveučilišta, da ga je (kao Hrvata katolika iz Bosne i kao socijalni slučaj) stipendiralo Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” iz Sarajeva, da je u zagrebačkoj “Hrvatskoj mladoj lirici” iz 1914. tiskao šest pjesama i potom objavio “Ex ponto” (1918.) i “Nemire” (1920.), da je bio članom Društva hrvatskih književnika i da je 1917., 1918. i 1919. proveo na liječenju u zagrebačkoj bolnici “Sestre milosrdnice” pa bi, recimo, spomen-ploča na tom mjestu dobro došla i Andriću i gradu Zagrebu. Ali od svega toga – ništa!
Maleno istraživanje koje bi se pozabavilo tretiranjem i klasificiranjem diplomata rojalista Ive Andrića u izdanjima Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” i u sličnim edicijama od 1966. do danas pokazalo bi gorko lice slučaja “Andrić”, bilo da ga skriva od neugodnosti na koje je kao diplomat Kraljevine Jugoslavije mogao nagaziti u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo da ga briše iz vlastitih redova čak i kad spada tamo.
Najbolji kurator Ive Andrića danas u Zagrebu, kroatist Krešimir Nemec, prije tri godine za tisak je priredio tri Andrićeva naslova, ali kako nakladnik (Matica hrvatska) nije prihvatio nerazumne uvjete Zadužbine, ni od toga papirnoga blaga ništa. Možda će HAZU pozvati dr. Nemeca da tek jednim predavanjem o nobelovcu Andriću obilježi njegovu 50. obljetnicu, ali ni to još nije dogovoreno. Pa ipak ono što jest učinjeno dobro u pravo je vrijeme podastrto javnosti: riječ je o prvom svesku Hrvatske književne enciklopedije u kojoj je Ivo Andrić izborio kapitalno mjesto.
No, oni koji su Ivu Andrića poznavali, ostavili su zabilježeno da je bio diplomatski zakopčan i vrlo oprezan u svakom odgovoru. Ali da su pročitali Andrićevu pripovijetku “Most na Žepi”, naišli bi u njoj na mudrost velikog vezira Jusufa koji dokučuje istinu kako svako ljudsko biće i svaka riječ mogu donijeti zlo. Pogotovu kad čovjek počne s više interesa promatrati sjenu koju stvari bacaju (u našem slučaju sjena je pitanje razdiobe Andrićeve ostavštine) nego stvari same. Andrić nam je, dakle, ponudio odgovor – bavimo se književnim djelom, a ne sjenama.
