Mnogi tekstilni proizvođači i poznate modne marke u izradi odjeće koriste i opasne kemikalijee. To je Greenpeace dokazao u ljeto 2012. kada je u neovisnim laboratorijima ispitan 141 komad odjeće iz 29 zemalja.
Radilo se o odjeći marki poput Armanija ili Benettona, odnosno brendova C&A, Calvin Klein, Diesel, Esprit, Gap, H&M, Jack&Jones, Levi’s, Mango, Metersbonwe, Only, Tommy Hilfiger, Vero Moda, Victoria’s Secret i Zara (naslovna fotografija: aktivisti Greenpeacea ispred jedne Zarine filijale u Ženevi).
Rezultati su šokirali Greenpeacova aktivista Manfreda Santena. Neke kemikalije mogu prouzročiti karcinom ili utječu na hormonalni sustav. “Te kemikalije u zemljama proizvodnje preko otpadnih voda iz tvornica završe i u rijekama”, priča Santen, za Deutsche Welle.
Ali i kasnije, nakon što se odjeću izveze u druge zemlje, otrovne tvari “napuštaju” tekstil npr. prilikom pranja. Tako diljem svijeta ugrožavaju opskrbu pitkom vodom i životni prostor riblje populacje. Čak i ako odjeća nije otrovna, moguće je da su u procesu njezine proizvodnje korištene štetne tvari.
“Opasne tvari nismo pronašli baš na svakom komadu odjeće, ali na odječi svake od tih firmi. Npr. na tekstilnim proizvodima Zare, marke koja pripada španjolskoj grupaciji Inditex. U Zarinim jeans-hlačama proizvedenim u Pakistanu stručnjaci su pronašli tvari koje mogu prouzročiti rak. Kemikalija je bilo i u jednoj dječjoj jakni”, rekao je Santen.
Uz pomoć tih kemikalija proizvođači čiste konce i odjeću. Ako one preko otpadnih voda dospiju u rijeke i mora, one (npr. APEO) su opasne i otrovne za ribe. “To je poznato već 30 godina”, kaže Alex Föller, šef udruženja TEGEWA koje zastupa interese kemijske industrije koja proizvodi sredstva koje onda proizvođači tekstila koriste u obradi i čišćenju svoje odjeće.
APEO se ne mora koristiti, postoje kemikalije koje nisu otrovne, to su masni alkoholi. Iz njih ne nastaju nikakvi “otpadni” proizvodi koji su štetni za okoliš i za riblji svijet, tvrdi Föller. Njemačke kemijske firme su već 1986. dragovoljno odustale od korištenja sredstva APEO za proizvodnju deterdženata. Uporaba APEA je strogo regulirana u Europskoj uniji. Od 2005. te se kemikalije smije koristiti samo ako one ne završe u otpadnim vodama. Ali na globalnoj razini ne postoje tako stroga pravila.
Greenpeace je zato predbacio modnim kućama da svoje tekstilne proizvode nepotrebno “zagađuju” tim kemikalijama. Modna branša je burno reagirala na te tvrdnje. Od 2011. godine, kada je Greenpeace pokrenuo kampanju protiv kemikalija u odjeći, 17 velikih brednova, među njima adidas, Nike i H&M obećalo je da će do 2020. prestati koristiti štetne tvari. Zara tvrdi da APEO ne koristiti već od svibnja 2013. Greenpeace je najavio da će kontrolirati drže li se proizvođači obećanog.
Santen ipak podsjeća da su modne kuće suočene s velikim izazovima. “Oni često ne znaju koje firme, gdje i što uopće za njih prerađuju ili proizvode. To je problem prije svega za firme poput Zare ili za švedski H&M. Oni u samo nekoliko tjedana “odgovaraju” na nove modne trendove, u rekordno kratkom roku kreiraju, proizvode i prodaju nove kolekcije.
To ne bi bilo moguće bez logističke podrške. “A tu je teško imati pregled nad time gdje se pojedine komade odjeće proizvodi”, dodaje Santen. Problem je i da je dostava komplicirana. Föller kao primjer navodi sljedeći slučaj: “Pojedini proizvođači tekstila imaju i po 100-200 firmi u Kini, Pakistanu i Bangladešu koje za njih šiju odjeću.” A te firme u Aziji kemikalije za obradu tekstila kupuju od rzličitih ponuđača. U takvoj situaciji teško da netko može uopće zadržati kontrolu nad proizvodnim procesom.
Uporaba kemikalija koje nisu štetne ne utječu znatno na porast cijene odjeće, tvrdi Föller, eventualno se radi o dodatnim troškovima koji iznose nekoliko centi. “Ali modne firme moraju provjeravati da li se njihovi dobavljači pridržavaju novih pravila”. Föller se zato zalaže za strategiju po kojoj bi dobavljači mogli biti i “izbačeni” iz posla ukoliko se ne drže pravila “igre”.
A da takve prijetnje funkcioniraju, dokazala je i automobilska industrija. Već odavno firme koje proizvode autodijelove moraju potpisati da njihovi proizvodi ne sadrže određene otrovne tvari.
To vrijedi i za npr. proizvođače sjedala za vozila, kaže Hans Pfeil. On je šef odjela za toksikologiju u Fordovoj tvornici u Kölnu: “Ustanovimo li da se netko ne pridržava naših pravila, mi znamo biti i rigorozoni.”
