Fra Marko Semren rođen je 9. travnja 1954. u župi Bila kraj Livna u Banjolučkoj biskupiji. Nakon položenih svečanih zavjeta 13. travnja 1980. zaređen je za svećenika 29. lipnja 1981. Na Papinskom Sveučilištu Antonianum u Rimu magistrirao je 1985., a potom i doktorirao 1986. iz područja franjevačke duhovnosti na temu Il Francescanismo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517). Objavio je nekoliko knjiga znanstvenog i pučkog sadržaja te nekoliko članaka u crkvenim časopisima, posebno franjevačkim, zanimajući se osobito za franjevačku nazočnost u Bosni. Nakon različitih službi diljem BiH i inozemstva, od 2009. do imenovanja pomoćnim biskupom obnašao je službu gvardijana u franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu.
U katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci, 18. rujna, fra Marko Semren, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene zaređen je za pomoćnog biskupa banjalučkog. Tim povodom novozaređeni biskup govori o njegovim zadaćama i budućem djelovanju.
Preuzvišeni oče biskupe, prije nekoliko dana predali ste dužnosti koje ste do sada obnašali i stigli ste u biskupski ordinarijat u Banjoj Luci. Koje su prvotne zadaće koje Vas očekuju nakon biskupskog ređenja 18. rujna?
U dogovoru s biskupom ordinarijem dr. Franjom Komaricom planirat ću i obavljati zadaće koje su od koristi Crkvi, vjernicima i svim ljudima na prostoru Banjolučke biskupije i šire. Već 25. rujna 2010. trebao bih blagosloviti kapelicu – mrtvačnicu u selu Mišima, župa Podhum kod Livna, te 2. listopada zajedno sa župljanima župe Bila kod Livna imati drugi dan trodnevnice i predsjedati sv. misi prigodom 85. obljetnice od utemeljenja župe.
Kako gledate na to što ste prvi biskup redovnik u BiH nakon razdoblja više od 60 godina?
Za mene je ovo znak Božje milosti i prepoznatljivosti redovničkog djelovanja u mjesnim crkvama koje je prepoznala i Sv. Stolica te je željela izravnije i redovnike uključiti u upravu mjesne Crkve, što je preuzvišeni gosp. nuncij u BiH Alessandro D’Errico često naglašavao u svojim govorima. Ovo je ujedno i nagrada i zahvala bosanskim franjevcima za sve što su tijekom višestoljetne povijesti učinili za vjeru i kulturu u BiH. Franjevci su stoljećima ostali vjerni Kristu i konkretnom čovjeku s kojim su živjeli svagdan i krijepili ga vjerom, nadom i ljubavlju o čemu svjedoče mnoge knjige. Vjeru su svjedočili i vlastitim životima, o čemu govori veliki broj mučenika i stradalnika svih ratova.
što za Vas osobno znači ovo imenovanje?
Svjestan sam da sam samo Božje stvorenje, da me je Bog stvorio iz svoje ljubavi i da mi je sve darove dao iz nje. A kad sve uzme, što ostaje? što je moje, osim grijeha i suradnje s tim darovima? Kao redovnik franjevac položio sam zavjete i potpuno se predao Bogu da On može sa mnom raspolagati. Preuz. gosp. Alessandro D’Errico, papinski nuncij za BiH, 21. lipnja ove godine obavijestio me je da bih trebao doći u nuncijaturu u Sarajevo. Tada sam predvodio trodnevnicu u čast sv. Ivana Krstitelja prigodom 75. obljetnice utemeljenja župe u Podhumu kod Livna. Trodnevnicu sam posvetio molitvi kako bih mogao razlučiti što je volja Božja i koji je plan koji Bog ima sa mnom u životu te da mirno mogu prihvatiti što god od mene bude tražio po predstavnicima Crkve. To mi je pomoglo kada sam na upit preuzvišenog gospodina nuncija u ime Sv. Oca: “Prihvaćam li biskupsko imenovanje ili ne?”, odgovorio da “prihvaćam s Božjom pomoću”. Za mene je to znak velikog povjerenja koje je papa Benedikt XVI. pokazao prema meni i mojoj franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj. Pokušat ću to povjerenje s Božjom pomoći opravdati u službi Crkvi i konkretnom čovjeku.
Za svoje biskupsko geslo izabrali ste riječi: “Adsum Dei benignitate” (Po dobrostivosti Božjoj, evo me). Možete li pojasniti svoje geslo, ali i biskupski grb koji ste izabrali?
Biskupsko geslo Adsum Dei benignitate (Po dobrostivosti Božjoj, evo me) naglašava dobrostivost Božju, po kojoj sam stvoren, po kojoj postojim i koja me poziva na služenje Crkvi u jednoj drugoj, za mene novoj ulozi. Tu dobrostivost prikazuje i franjevački grb u raspetoj ljubavi koja povezuje Krista i sv. Franju i po Franji sve franjevce s Kristom kao i mučenike Banjolučke biskupije. Ona uključuje i spremnost na vršenje volje Božje u poevanđeljenju svijeta što je prva zadaća biskupa.
Grb je podijeljen na dva polja: gornje crveno i donje srebreno. U središtu crvenog polja je franjevački grb koji obuhvaća i sv. Bonaventuru, zaštitnika banjolučke katedrale i Banjolučke biskupije. Crvena boja izražava Božju dobrostivost. Na prijelazu iz crvenog u srebreno polje nalazi se zelena boja (boja nade) s vrhovima dinarskog gorja – vrhova Troglava oznaka moga rodnog mjesta (župa Bila / Livno). Srebrena boja označava Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu kao i prezime Semren, a simbol evanđelista Marka, krilati lav, naglašava kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista lava iz koljena Judina i uskrslog Krista kojega je evanđelist propovijedao. Križ crvene boje (svetkovina Uzvišenja sv. Križa – zaštitnik Bosne Srebrene) povezuje sve simbole u jednu cjelinu i usmjerava na uskrsnuće – život vječni po križu.
Dugo godina bili ste profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a objavili ste i veći broj članaka i djela. Hoćete li se i u kojoj mjeri i dalje moći baviti znanstvenim radom s obzirom na nove dužnosti i obveze?
Nadam se da ću pronaći vremena i za znanstveno djelovanje i da ću moći dovršiti neke započete članke i znanstvene studije kao i to da ću moći, najvjerojatnije u smanjenom intenzitetu, i dalje predavati na Franjevačkoj teologiji.
Da prijeđemo sad na drugu temu – prostor Vašeg djelovanja biti će Banjalučka biskupija, koja je iz posljednjeg rata izišla je s mnogo ožiljaka i rana koje su, nažalost, i dandanas jasno vidljive. što se zapravo može očekivati kada je riječ o povratku raseljenih vjernika Banjolučke biskupije?
Na ovo pitanje ne mogu za sada dati precizan odgovor jer još dobro moram promotriti stanje u Banjolučkoj biskupiji. U svakom slučaju, obećavam da ću učiniti sve što je u okviru mojih mogućnosti da pomognem one koji se žele vratiti na svoje.
U cijeloj BiH i Hrvatskoj samo na području Banjolučke biskupije prisutan je trapistički red, ali postoje problemi s nedostatkom duhovnih zvanja. Nazirete li gdje mogućnost da kao pomoćni biskup, ali i kao bivši odgajatelj mladih koji su se odlučili za redovnički i svećenički poziv, pokušate dati svoj doprinos u ponovnom afirmiranju ovog Reda među mladim ljudima?
Ovu problematiku ne poznajem dostatno, ali znam da je mnogima u banjalučkoj biskupiji, posebno uzoritom gospodinu Vinku kardinalu Puljiću i preuzvišenom ocu dr. Franji Komarici, na srcu trapistički samostan. I ja ću, s Božjom pomoći, nastojati dati svoj doprinos koliko god budem mogao kako bi ovaj Red i banjolučki trapistički samostan ponovno zasjali u svom pravom sjaju.
Kroz različite službe u Crkvi koje ste obnašali život je pred Vas stavljao i različite izazove. Za kraj, koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi koji Vas očekuju u daljnjem radu?
Svakako je veliki izazov kako današnjem čovjeku postmoderne koji je izgubio smisao za vrednote, koji sve relativizira, vratiti smisao življenja vrednota; kako živjeti ono što je dobro, istinito, pravedno, sveto…? Bez povratka ovim vrednotama nemoguć je odgoj naših mladih. Kako današnjem mladom čovjeku – koji pod utjecajem mass-medija, konzumizma i permisivizma želi lagodan život, čija je misao vodilja čovjek vrijedi koliko ima, odnosno koliko potroši, koji može raditi sve što želi jer mu je sve dopušteno – vratiti dostojanstven čovjekov, vjernički život? Isus Krist kaže: “Čovječe, toliko vrijediš koliko si u stanju ne promašiti se, ne potrošiti se u ispraznim stvarima, nego koliko si u stanju premašiti se, nadići se u činjenju dobra! Odgovarat ćeš za sva svoja učinjena djela. Jer, ovdje se na zemlji živi vječnost.” Kako povratiti i međusobno izgubljeno povjerenje? Pokušat ću pomoći ljudima da znaju pomoći sami sebi. [Bojana Đukić / Katolički tjednik / KTA]
