NAPOKON ISTINA O "USTANKU" U SRBU: Pronađeni ostaci nevino pogubljenih žrtava na Dabinu Vrhu

srb-iskapanje-zrtve
Početkom svibnja hrvatska je javnost iz kratke objavljene vijesti doznala da je na lokaciji Dabin vrh kod mjesta Brotnje obavljena ekshumacija žrtava pogubljenih u ljeto 1941.

Iz dubine od oko 20 metara speleolozi i stručne ekipe Zavoda za sudsku medicinu, u nazočnosti ministra branitelja Predraga Matića, ministrova pomoćnika i vođe tima za ekshumacije pukovnika Ivana Grujića, gospićko-senjskoga biskupa dr. Mile Bogovića i predstavnika Županijskoga državnoga odvjetništva, Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatskoga helsinškoga odbora, izvukli su posmrtne ostatke devetnaest osoba, među kojima najmanje petero djece.

Dnevni tisak i televizijske informativne emisije, temeljem službenoga priopćenja ministarstva, u šturoj su vijesti uglavnom stavili naglasak na manji broj žrtava od predviđenih: “Preliminarni pregled danas ekshumiranih posmrtnih ostataka ukazuje na to da je u jamu na Dabinom vrhu bačeno 19 osoba, dok su početne informacije govorile da bi se u jami trebali nalaziti ostaci 37 osoba” (www.branitelji.hr/novost, 6. 5. 2014.), na nepoznatoga počinitelja: “Prema dosadašnjim saznanjima, radi se o civilnim osobama mlađe i starije životne dobi stradalim od nepoznatog počinitelja u prvoj polovini kolovoza 1941. godine” (isto) i na vjerojatni identitet žrtava: “Indicije koje Uprava za zatočene i nestale posjeduje upućuju na to da bi žrtve mogle biti članovi obitelji Ivezić iz mjesta Brotnja, no konačan broj i identitet danas ekshumiranih žrtava utvrdit će se DNK analizom na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu” (isto).

Četničko-partizanski “ustanak” na smetlištu!

Međutim, povijesna istina, strogo čuvana od javnosti pune 73 godine, unatoč tomu što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, napokon je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji “partizanski ustanak” u Srbu. Koliko god to bolno bilo za sadašnje državno čelništvo, od hrvatskoga Predsjednika, Sabora i Vlade do nekih stranačkih čelnika, antifašističkih i drugih nevladinih udruga, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 12 djece u dobi od tri do 14 godina. Pretpostavlja se da su u jamu bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka. Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića “Dossier Boričevac”: Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (“Naklada Pavičić”, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

Očito je iz popisa da je svih skupa Ivezića pobijeno točno 37. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.

Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve “prvoboračke” i “antifašističke” blagodati i povlastice!

Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.

Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?

Odbačena optužnica protiv biskupa Bogovića

Iskapanje na Dabinu vrhu prošlo je u sjeni sudske tužbe pomoćnika ministra Grujića protiv biskupa Bogovića zbog kaznenoga djela iz članka 148. stavak 1. i 2. Kaznenoga zakona RH, kolokvijalno poznatoga kao djelo sramoćenja. Tužba u biti oslikava sadašnje, pomalo apsurdno stanje u Hrvatskoj, u kojoj članovi i aktivni djelatnici nekadašnjega represivnoga komunističkoga sustava, njegovi sljedbenici, slijednici i ideolozi, ponovno zauzimaju sva važnija mjesta na svim društvenim razinama. Naime, biskup Bogović na dan otkrivanja spomenika ubijenima u Tupalama kraj Sinca kod Otočca 30. prosinca 2013. dao je izjavu za Dnevnik HRT-a u kojoj je među ostalim rekao: “Cijelom akcijom upravlja bivši pukovnik Udbe Ivan Grujić pa se ljudi pribojavaju da Udba još nije bivša”, prosvjedujući protiv načina na koji je državno povjerenstvo obavilo ekshumaciju. Prema njegovim riječima, mještani, a pogotovo rodbina, ostali su zaprepašteni… “Način iskapanja izgledao je nedoličan i brz, pronađene ostatke kamionima su prebacili na groblje u Otočcu, u ondje iskopanu raku na koju su postavili novi drveni križ s natpisom NN. Nisu bili obaviješteni, niti su imali pristup iskapanju ni najbliži rođaci, a neki su mogli tek sa svojih prozora gledati bagere kako raskapaju grobište i kamione kako odvoze ostatke pokojnika… Bojimo se da je riječ o stvaranju jedne loše prakse po kojoj ne vrijede ista mjerila za sve žrtve. Bojimo se nastavka prakse uništavanja memorije o žrtvama komunizma.” (“Večernji list”, 7. ožujka, str. 22.).

Biskup je na najavu tužbe poslao Hini 3. siječnja odgovor: “Budući da je i za gospodina Grujića biti udbaš nešto nečasno i uvredljivo, čak ću mu pomoći da to i sud potvrdi. Rado ću se tada ispričati gospodinu Ivan Grujiću ako nije imao veze s tim nečasnim poslom i neće mi biti žao platiti i veliku kaznu za nanesenu uvredu. U tom slučaju će valjda i država povući potrebne konsekvence da pri kadroviranju svojih službi vodi računa o tome tko je bio udbaš, tko se bavio tim nečasnim poslom… Da je on bio njezin visoki dužnosnik, to možemo pročitati iz transkripta njegova svjedočenja na sudu u Haagu, objavljenog na internetskoj stranici toga Suda. Na upite odvjetnika optuženog Mile Mrkšića, Miroslava Vasića, Grujić sam kaže da je od 1972. do 1990. bio zaposlen u Službi državne bezbednosti (a to je nasljednica Udbe) i da je u toj Službi ‘imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice’, a jedno vrijeme je radio ‘na poslovima protuterorizma'” (isto).

Cijeli je “slučaj” završen odlukom Općinskoga kaznenoga suda u Zagrebu kojom je 7. svibnja odbačena Grujićeva tužba.

Biskup Mile Bogovića: Prekriti se sramom zbog slavljenja “prve puške” u Srbu

“Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.”

“Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941. bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici. Imao sam priliku osobno nazočiti događaju kada su članovi Gorske službe za spašavanje slali iz dubine od 20 metara kosti bačenih u tu jamu prije 73 godine. Smeta mi što se dalje izbjegava jasno reći o čemu je tu riječ. Vrijeme je da se suočimo s okolnostima i uzrocima zašto je do toga došlo. Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj. Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrijelne rane pa je pojačana sumnja, već iznesena u medijima, da su ljude bacali žive u jamu.

Kada se znade da je od tada pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morao je rezervoar mržnje i želje za ubijanjem biti doista pun. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.

Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod? Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove u Lapačkoj dolini.”

Izvr: Glas Koncila, Foto: GK/M. Smolčić