I srbijanski Srbi i hrvatski Hrvati, nakon jugoslovenskog razlaza, prodisali su nacionalnim plućima, iskašljali vodu iz pluća te se okrenuli nekim drugim stvarima koje nalaže razum. Prema ponašanju, izgleda da to narodi u BiH nisu. Njima “veliki” još uvijek upumpavaju tekućinu, a ne zrak u pluća
Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA
Oni koji su to osobno doživjeli ili imali prigodu neposredno vidjeti, kažu da čovjek najnerazumnije djeluje onda kada se utapa. Tada se u njemu probudi nagon samopreživljavanja te on instinktivno reagira želeći se za bilo što uhvatiti što bi ga moglo spasiti. Utopljenik je stoga i potencijalno opasan za onoga tko mu želi pomoći jer ne razumije da i sam može unesrećiti one koji su u njegovoj blizini.
Osnovni problem jest panika koja nastaje zbog straha za gubitak života, a prouzrokovana je nedostatkom zraka. Ljudski mozak, kako je poznato, ne može funkcionirati bez kisika kojega tijelo dobiva udisanjem te zato čovjek sve podređuje ovoj tjelesnoj aktivnosti. Utapanje se događa onda kada umjesto zraka u dišne putove ulazi tečnost te – ukratko kazano – onemogućava razmjenu kisika i ugljen-dioksida u plućima.
Dok čovjek normalno diše on ne osjeća važnost toga procesa, ali tek u susretu s opasnošću kao što je utapanje ili gušenje, sav značaj disanja dolazi do izražaja. Na vrlo sličan način funkcionira i cjelokupno nacionalno biće. Ono se bori za ono što mu netko osporava, stavljajući to u prvi plan kao najvažnije, sve do onoga trenutka kada to dobije i mogne normalno “disati”.
Posljednjih desetljeća narodi koji žive na prostoru bivše Jugoslavije označeni su etiketom nacionalizma, netolerancije, isključivosti i u određenom obliku fanatizma. Kao takvi oni su “barbari” za ostali civilizirani zapadni svijet. Istina, barbarstvo ovdašnjih naroda svoj je najkrvaviji oblik dobilo tijekom posljednjega rata čiji se odjeci čuju i danas. Ono pak, što je dovelo do tog oružanog sukoba jest, između ostaloga, i dugogodišnje gušenje nacionalnoga identiteta.
Nemogućnost udisanja “nacionalnoga kisika” uz potapanja koja su činili “veliki” proizvela je grčevitu borbu za nacionalni identitet. Taj se proces vrlo često odvijao kroz pojam nacionalizma, a manje kroz rodoljublje. Stoga je svaki tuđi izraz nacionalnosti doživljavan kao neprijateljstvo ili u najblažem obliku – provokacija. Nacionalni simboli su bili (ili možda još uvijek jesu) sredstvo označavanja dominacije.
No, kada se bolje pogleda, nacionalnih obilježja na svakom koraku ima i u zemljama Zapada. Svi koji su, primjerice, bili u Švedskoj prisjetit će se da se ispred nemalo kuća u ovoj skandinavskoj zemlji vijori plavi barjak sa žutim križem po dužini. Ili oni koji gledaju utakmice nizozemske nogometne reprezentacije, vidjet će da je sve obojeno u narančasto. Međutim, zbog toga nitko neće Šveđane ili Nizozemce nazvati nacionalistima, jer oni to i nisu. Premda će rado istaknuti tko su, to ih ne priječi da svoju nacionalnost artikuliraju punim plućima te slobodno pristupaju drugim nacionalnostima. Na sličan način, većini Nijemaca nije od presudne važnosti je li mu susjed Kinez, Francuz ili Talijan. Oni znaju tko su i što su te se zbog toga previše ne uzbuđuju.
U posljednje vrijeme – negdje više, negdje manje – može se vidjeti da se i na našim prostorima situacija mijenja. Posljednja događanja na Kosovu to potvrđuju. Naime, razvidno je da su Srbi iz Srbije sve manje zainteresirani za događanja u svojoj nekadašnjoj autonomnoj pokrajini, dok njihovi sunarodnjaci danonoćno stoje na barikadama oni “ni da prstom mrdnu”.
No, zato su Srbi iz dijela BiH koji se zove Republika Srpska ponudili svoju “svesrdnu” pomoć. Za Hrvate u Hrvatskoj, u ovom kontekstu, da i ne govorimo. Većina njih je odavno prestala aktivno zanimati za Hrvate u BiH. I srbijanski Srbi i hrvatski Hrvati, nakon jugoslovenskog razlaza, prodisali su nacionalnim plućima, iskašljali vodu iz pluća te se okrenuli nekim drugim stvarima koje nalaže razum. Prema ponašanju, izgleda da to narodi u BiH nisu.
Njima “veliki” još uvijek upumpavaju tekućinu, a ne zrak u pluća. Stoga, razvidno je da mozak ne radi te još tavorimo u plićacima vlastite malodušnosti tražeći za što bismo se uhvatili.
