Odakle ljudima potreba za maskiranjem? Izložba InfraredArt – umjetnost demaskiranja u Muzeju Moslavine

Foto: Press

Otkako je svijeta i ljudi postoji potreba da čovjek prikrije svoj identitet. Razvojna istraživanja u domeni suvremene psihologije zadržavaju i danas tezu da je „čovjek biće s maskom“.

Odakle ta potreba za maskiranjem, za skrivanjem ispod „maske“? Potreba biti netko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo?

Pojam „maskiranje“ ne odnosi se tek na fizičko navlačenje krabulje, već ono ima svoju simboliku duboku ukorijenjenu u čovjekovoj psihi i društveno-socijalnim obrascima našega ponašanja. Maskiranje je i danas proces u kojem mijenjamo, prikrivamo svoju prirodnu osobnost u skladu s društvenim pritiscima, odnosno očekivanjima. C. G. Jung, otac analitičke psihologije, baveći se ljudskom osobnošću uveo je pojmove privatnog i javnog „ja“.

Foto: Press

Privatno „ja“ znano je tek nama samima, jer uključuje nerijetko socijalno neprihvatljive karakteristike naše osobnosti koje ne pokazujemo drugima. To je mračna strana naše osobnosti koju Jung naziva sjena – naše skriveno, tajno „ja“. Dočim je naše javno „ja“ iskrivljena slika o nama nastala kao produkt interakcije onoga što jesmo i očekivanja sredine u kojoj egzistiramo.

Jung tom segmentu našega lica daje naziv persona, što u prijevodu ovog starogrčkog naziva znači upravo – maska. Maska/persona nastaje dakle, kao produkt svjesnosti o vlastitim slabostima i potrebi da ih zamijenimo boljim, da kompenziramo nedostatke usvajanjem osobina koje će ih prikriti. I kao što čovjek evoluira, i maskiranje tako prerasta potrebe magijskog i obrednog te postaje oblikom prikrivanja osobina i emocija drugim emocijama, a sve kao bi nas naše okružje pozitivno asimiliralo.

Zdrava osoba trebala bi posjedovati ravnotežu ovih dvaju aspekata, nastojeći ih integrirati u cjelovitu i jedinstvenu sliku o sebi koja će biti autentična, neponovljiva i različita od osobnosti drugih. Ovi pojmovi i njihova objašnjenja ključni su za razumijevanje ljudskog ponašanja, za razloge našeg prikrivanja, ali i paralelne iskonske potrebe za razotkrivanjem drugih.

Ili što je još zanimljivije, ključni su i za razumijevanje InfraredArta. Slikarstva baziranog, i formom i sadržajem, na skrivanju i razotkrivanju.

Tu opće ljudsku potrebu za maskiranjem, za prikrivanjem, za tajnovitostima koje razdražuju našu žudnju i nagone nas da ih otkrivamo, tematizira i predstavlja novom izložbom u Muzeju Moslavine pet autorica, članica grupe INFRA: Ana Divković, Marija Galić, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski i Nada Žiljak.

Postižu to kreiranjem originalnog svijeta baziranog na skrivanju i otkrivanju unutar inovativne metode – novog načina slikanja korištenjem dva spektralna područja.

InfraredArt, ili hrv. infracrveno slikarstvo, spoj je umjetnosti i tehnologije, tj. inovacije na području eksploatacije infracrvenog spektra.

Radi se o sada već u svijetu poznatoj i nagrađivanoj metodi stvaranja jedinstvene slike dvostruke pojavnosti – jedne vidljive prostim okom, a druge tek pomoću infracrvene kamere, koju je unutar medija štafelajne slike, prva primijenila slikarica Nada Žiljak, stvorivši tako novu vrstu slikarstva starom tehnikom – akrilom na platnu.

Potom ju je slikarica i restauratorica Dijana Nazor Čorda svojim doktoratom stavila i u znanstveno-umjetnički diskurs, te njih dvije do 2019. bivaju jedine autorice koje slikaju na ovaj jedinstven način. No, 2019. godine, u galerijskom prostoru Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara, nakon prve poduke prof. Vilka Žiljaka o slikanju u proširenom spektru, grupa likovnih umjetnika krenula je u osvajanje novog vizualnog prostora. To su Ana Divković, Ana Guberina,

Ana Jakić Divković, Marija Galić, Ivica Fišter, Ivana Ožetski, Olena Sokolovska, Marcedes Bratoš i Irena Gayatri Horvat, koji su svoje „naukovanje“ odmah prenijeli u djelo, zajedno sa mnom spontano oformljujući grupu koju smo nazvali po ovoj metodi slikanja – grupa INFRA. Od tada „infrovci“ ne staju, nastavljaju slikati u okrilju svojih ateljea, propitujući vlastite namjere i prilagođavajući infrared metodu svome likovnom izričaju.

Svakom novom izložbom utvrđuju postignuto, iskušavajući vlastite stvaralačke domete i zakoračujući dublje u istraživanja tonova standardnih boja koja se koriste u umjetničkom slikarstvu, a koja se razlikuju po svojstvu apsorpcije infracrvenog svjetla.

No, InfraredArt nije tek novi način stvaranja u proširenom spektru (400 – 1000 nm), tek nova tehnologija, već je on originalan i jedinstven pristup predstavljanja ljudske intimnosti, određenih tabu tema, naše potrebe da zaštitimo, da sakrijemo svoje pravo „ja“.

Nada Žiljak upravo i čini svojom „dvostrukom“ slikom. Kreira originalni svijet, nov način slikanja napojen čežnjom za tajanstvenošću, ali i autoričinom potrebom za ukazivanjem na licemjerje svijeta – njegovu istodobnu potrebu za osobnim prikivanjem, navlačenjem maski, a razotkrivanjem i nadziranjem drugoga.

Nada svoje privatno, tajnovito „ja“ prikriva pohranjujući ga u nevidljivom infracrvenom spektru, nagovještavajući atmosferu skrivene slike u koloru, obliku i teksturi prostom oku vidljive slike. A pogledom kroz kameru, kolorom bogata, netransparentna slika pretvara se u jednostavan, skicozan crtež.

On je intrigantan, značenjski dio slike, slikaričin intimni, budoarski svijet, kojeg napučuju nage mlade žene, u erotskim prizorima, ponegdje same, nerijetko u zagrljaju, u intimnom „klinču“ s uvijek istim muškim likom. Te „intimne scene“ izraz su autoričine ženstvenosti, protuteža pretjeranom publicitetu lažne seksualnosti kojom nas opsjedaju.

I Marija Galić infrared slikom materijalizira svoje erotske žudnje. Njezina erotska likovna priča razvija se od eksplicitnosti u skrivenom crtežu do rekompozicije motiva u raskošnoj ekspresiji vidljive slike koja „strasnim“ crvenim kolorom daje naslutiti kakav nam prikaz, odnosno emociju skriva.

Ostajući vjerna svom ekspresivnom izričaju i tehnici akrila, sliku u IR sloju napučuje ženskim aktovima ili izgubljenim, anksioznim licima, zadržavajući autonomiju vlastitog slikarskog načina. Poigravajući se skrivanjem pa razotkrivanjem tuđeg „obraza“ unutar medija klasične štafelajne slike, Dijana Nazor Čorda svakom novom slikom pridonosi istraživanju fenomena infrared tehnologije i njezinih potencijala primjenom u vizualnoj umjetnosti.

Dijana istražuje odnos primarnih i sekundarnih boja, razvijajući tri nova apstraktna stila iznimne likovne vrijednosti, kao i monokromnu, odnosno potpuno „crnu“ infrared sliku, dokazujući da InfreredArt neupitno otvara kreativne potencijale u slikarstvu koji se ne mogu dobiti uobičajenim slikarskim tehnikama.

Eksplicitan motiv ljudskog skrivanja i preobražavanja -maska, nalazi mjesto i u novoj infrared slici Ivane Ožetski, kao novoj likovnoj formi u kojoj je ova autorica otkrila potencijal nadogradnje vlastita izraza.

Svog svijeta sjenovitih inscenacija u kojima je obmanjujuća priroda sjene idealna podloga za lukavu igru skrivanja i otkrivanja koju nam omogućuje tehnologija infracrvene slike. A mlada kiparica Ana Divković istovremeno nas zabavlja i zadivljuje grupom jedinstvenih trodimenzionalnih „Trojaneca“ na kojima je primijenjena infrared slikarska metoda, otkrivajući u figuri trojanskog konja simboliku upornosti i inovativnosti, koja preuzeta iz mita o domišljatim Grcima, sada predstavlja desetogodišnje osvajanje likovnog svijeta složenim likovnim pristupom kakav je InfraredArt.

Umjetnost u kojoj „padaju“ sve maske. U kojoj smo i skriveni i razotkriveni, i egzibicionisti i voajeri.