Ne bih se kandidirao za takvu povijesnu zadaću da nisam zamišljao suverenu Hrvatsku – odgovorio je Franjo Tuđman na pitanje novinara Corriere della sera u intervjuu koji je objavljen 15. siječnja 1992., na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Dodao je i kako je mislio da će taj put biti dulji, ali je rat ubrzao priznanje, iako se nadao i sve poduzimao da ga ne bude. U sklopu rata, a mimo fokusa javnosti, vođena je diplomatsko-obavještajno-propagandna bitka za internacionalizaciju hrvatskog pitanja i međunarodno priznanje, koja je bitno utjecala na konačni rezultat.
Hrvatskoj javnosti uglavnom su poznate akcije jugoslavenskih obavještajnih službi koje su nastojale kompromitirati novu hrvatsku vlast te unijeti razdor u hrvatsko društvo i u sustav obrane. Neke od tih akcija imale su snažan odjek i u međunarodnoj političkoj javnosti. „Uprava bezbednosti” Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (KOS) preko svoje suradničke mreže izvela je 19. kolovoza 1991. dvije diverzije u Zagrebu. Postavili su i aktivirali eksplozivne naprave na židovskom dijelu groblja Mirogoja te ispred ulaza u prostorije Židovske općine. Namjera je bila prikazati hrvatsku vlast antisemitskom, izazvati reakciju vlada demokratskih zemalja i spriječiti međunarodno priznanje. Važnu ulogu u kompromitaciji hrvatske borbe za međunarodno priznanje imale su i radikalne političke i paravojne skupine koje su se poistovjećivale ili ih se povezivalo s ustaškim režimom. U istoj režiji i sa sličnim ciljem organizirana je i operativna grupa za vođenje informacijskog rata, koja je nazvana „Opera”. Oni su tijekom 1991. plasirali niz dezinformacija od kojih se neke još uvijek provlače kroz medije kao istine.
Planovi velikih sila
Hrvatske sigurnosne, obavještajne i protuobavještajne službe bile su u stanju odgovoriti na sve te provokacije. Teži dio posla bio je utjecati na politike velikih sila koje tijekom 1991. nisu bile sklone priznati raspad Jugoslavije i neovisnost Republike Hrvatske. Naprotiv, smišljali su razne načine i kovali planove za očuvanje te svoje „miljenice”. Tako je posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmermann 16. rujna 1991. u New Yorku, na predavanju održanom na sastanku Američko-jugoslavenskog ekonomskog savjeta, ustvrdio kako je Tuđman napravio strašnu pogrešku kad je proglasio hrvatsku nezavisnost te je kriv za rat koliko i Milošević, koji je agresivno radio na stvaranju velike Srbije. Dodao je kako su „oba cilja nerealna”, a Tuđman je „kriv” i zato „što ne priznaje gubitak dijela teritorija” pa se rat nastavlja.
Zimmermann je istaknuo da SAD želi „prekid vatre, promjenu političkog sustava i izgradnju sasvim nove Jugoslavije u kojoj više neće biti Slovenije”. Ta „nova Jugoslavija” trebala bi biti labava konfederacija pet republika bez promjene granica. Kosovo, Vojvodina i Srbi u Hrvatskoj „moraju dobiti punu autonomiju”. Za takvu politiku iznio je i argumente: „Ode li Hrvatska iz Jugoslavije, tada će se sve raspasti. Nitko više neće htjeti živjeti sa Srbima. Taj raspad bit će praćen velikim nasiljem, a ekonomija će potpuno propasti.” Dodao je i da SAD „ostaje u igri” jer je za njih Jugoslavija „vrlo važna”. S takvim stajalištem treba povezati i odluku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je samo devet dana poslije uvelo embargo na uvoz oružja, koji je otežao obranu Hrvatske i doveo je u jako težak položaj.
Borba još nije završena
Mnogima je Jugoslavija bila „vrlo važna” pa su činili sve da je sačuvaju ili stvore uvjete za njezinu rekonstrukciju u bilo kakvom obliku. U tom pogledu posebno je važna bila Bosna i Hercegovina. Zimmermann je napisao kako mu je potkraj listopada 1991. „bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku”. Radilo se o Aliji Izetbegoviću, koji je u tom razgovoru izrazio i želju za dobrim odnosima s JNA, za koju je rekao da je u BiH „dobrodošla”. Razgovor je vođen nakon što je JNA otvoreno napala Hrvatsku i razorila Ravno i druga hrvatska sela u jugoistočnoj Hercegovini. Osamostaljenju Hrvatske protivili su se i makedonski predsjednik Kiro Gligorov i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković te (gotovo) cijela savezna administracija. Posebno je indikativno protivljenje Dimitrija Rupela i slovenske diplomacije priznanju Hrvatske. Rupel je i danas aktivan u pokušaju „isključenja” Hrvatske iz srednjoeuropskoga kruga.
Ipak, uspješan rad hrvatskog državnog vrha, hrvatske diplomacije, medija i obavještajnih službi, a posebno odlučna i uspješna borba i žrtva pripadnika hrvatske vojske i policije rezultirali su međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske. Nakon što je propala međunarodna konferencija o Jugoslaviji te nakon što je nekoliko prijateljskih zemalja priznalo Hrvatsku, 15. siječnja 1992. priznala ju je i Europska zajednica. Hrvatska pozicija bitno se promijenila, ali rat još nije bio gotov. Bitke za oslobođenje zemlje tek su slijedile, kao i politička, propagandna i obavještajna borba za jačanje i potvrdu suvereniteta. Već sutradan plasirana je teza o „preranom priznanju Hrvatske” kao navodnom razlogu za eskalaciju rata, što je, naravno, bilo netočno i nelogično, ali je služilo za njezino slabljenje i držanje u podređenom položaju. Pred hrvatskom politikom bila je borba za punu neovisnost i državnost izvan južnoslavenskih, balkanskih asocijacija, koja očito još nije završena.
Piše: Ivo Lučić, Večernji list
