Moja draga stara Europo, pišem ti ovo moje pismo kao laik, uvjereni laik. Ponavljam ova moja uvjerenja, jer ne bih htio stvarati nedoumice nijedne vrste. Koliko se raspravlja u dvoranama tvojih ustanova o kršćanskim korijenima ovog našeg dragog starog kontinenta! I kao uvijek mnogo je stajališta. „Europa je rođena kršćanska i ispravno je to potvrditi“, piše onaj koji želi podsjetiti na prisutnost Crkve u Europi. „Uzalud je to ustvrditi, to se zna“ odgovara onaj čija misao proizlazi iz „slobodne Crkve u slobodnoj državi“ tako dragoj tvojoj kulturi iz konca XIX stoljeća.
Moja draga stara Europo. Ako nema razloga za raspravu, nužno ih je pronaći. Čini se da je skoro neophodno pronaći novi problem za svako rješenje. Pitam se, uvijek kao laik, koji je smisao takve vrsti rasprave. Pre očito je vidljiva veza između tebe (moja draga stara Europo) i kršćanstva. U tvojim povijesnim gradovima, crkve su među najvažnijim spomenicima. I mi možemo razmišljati o kulturi naših prethodnika, jer (u tišini, strpljivošću i naporom, u tvom dugom srednjem vijeku) kršćanski redovnici su prepisivali i uvijek iznova prepisivali tekstove koji su dolazili iz antičkih razdoblja. Postali smo europljani te iste kulture, zahvaljujući i onim hrapavim i ostarjelim rukama, sa prstima ukočenim od pisanja. Ruke redovnika priviknutih na motiku i pero. Ruke redovnika, daleke od svijeta, ali toliko bliske svijetu, savjesno prepisujući svaku izgovorenu riječ, da bi ih ostavili u nasljeđe tvojoj kulturi. I ti si se oblikovala u toj kulturi, moja draga stara Europo. U kulturi rođenoj u tihim dvoranama tvojih samostana.
I kada kao turisti hodamo po tvojim gradovima, posjećujemo tvoje muzeje, punih umjetničkih djela koje su naručivali crkveni ljudi. Pozivali su kod sebe umjetnike. Čak i grješnike, često razuzdane kao Caravaggio, tražeći od njih da oslikaju vjeru. Oni, umjetnici, pokušavali su i uspijevali izjavljujući da su laici, trošeći zarađeno na slici u gostionicama, u kućama na zlom glasu. Ali su uspijevali: očigledno da je savršeni duh bio u njima, i u gostionicama i kućama na zlom glasu.
Od onih laičkih i smrtnih ruku, naviknutih držati dlijeto i mlat, proizašla su umjetnička djela tvoje kulture, moja draga stara Europo. Još jednom ruke rada na izvoru su tvoje povijesti: rad redovnika, rad umjetnika pozvanih od redovnika i svećenika. I svugdje nalazimo tragove tog rada: u tvojim gradovima, crkvama, zgradama, ulicama. U slikama, skulpturama, kipovima, pa do malih poklončića sa svecima i kipovima Majke Božje u poljima. Nema jednog mjesta, ni jednog (moja draga stara Europo) koji ne podsjeća na tvoje kršćanske korijene. Stoga se pitam o čemu se to onda govori.
Možda ipak znam. Uhvatiti za prsa vjeru prije ili kasnije postaje vijest. Uostalom, mi građani Europe i svijeta, još govorimo o onome koji je uhvatio za prsa onoga, otprilike pred dvije tisuće godina. Uhvatio ga za prsa i pribio gore, dobro vidljivog. Još govorimo i da se govori o nama dovoljno je nastojati spustiti ga. Jesi li vidio koliko je izgovorenih riječi o onome koji je odlučio da ga se spusti s križa, dvije tisuća godina nakon što je bio pribijen na križ?
Kako je prevrtljiv naš ljudski karakter, moja draga stara Europo! Pred dvije tisuće godina, svijet se je utrkivao tražeći pribijanje na križ i podignuti taj križ visoko, dobro vidljiv, kao znak kazne ljudi i danas se čini sve da se križ spusti dolje, daleko od očiju koje bi mogao podsjetiti da je onaj čovjek umro za jednu ideju, da bi svijet bolji, izgrađenom na jednakosti i ljubavi prema bližnjemu.
Kako je čudno ljudsko biće, moja draga stara Europo. Zašto se trči uvijek kasnije? Tko je želio spustiti na zemlju onog čovjeka nije mogao to reći jučer, pred dvije tisuće godina? I zašto, tek danas, nakon dvije tisuće godina se traži da se spusti na zemlju onaj križ?
Čudni smo i prevrtljivi, moja draga stara Europo. Prečesto se borimo za ideju. Ne imajući je. [kta/m.u.]
