Sada kada je više-manje jasno da vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić ipak neće biti deložiran iz dijela svoje rezidencije, odjednom su se počeli javljati mudri i upućeni analitičari tvrdeći kako je od početka bilo jasno da deložacije neće biti te da se manipuliralo pravosudnim slučajem.
Jedan od njih, fra Petar Jeleč, profesor na Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, tako govori da se odavno “nije dogodila tako zločesta manipulacija jednim pravosudnim slučajem” te da su “u širenju neistina i manipulacija na jednak način sudjelovali predstavnici Crkve, političkih stranaka i mnogobrojnih udruga koji su u svojim izjavama provlačili lažnu tezu kako je ovaj slučaj zapravo pokazatelj ugroženosti Hrvata”. Jeleč nije usamljen u takvim ocjenama slučaja.
Tako Enver Kazaz, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, tvrdi da su reakcije na presudu (i to one Željka Komšića i Gradimira Gojera!) “slučaj banalizirale svukavši ga u blato nacionalnih, čak nacionalističkih odnosa u BiH”. Kazaz odgovornim smatra (i) kardinala jer “građanin Puljić nije na vrijeme upozorio na moralnu, političku, klasnu ili ma koju prirodu tih zakona, nego sad kad je obuhvaćen, njima ‘glumi’ na javnoj sceni osobu kojoj je učinjena nepravda od strane države”!
Istina, čovjek se ne može ne složiti s Jelečevom opaskom u vezi s držanjem pojedinih političara, onih koji su zaslužni za to što je BiH donijela zakon temeljem kojeg je donesena presuda protiv kardinala Puljića, a kada je presuda donesena, onda su je javno osporavali.
Sve drugo što se u vezi s najavljenom deložacijom dogodilo, a što se sada kritizira i proglašava manipulacijama pravosudnim slučajem, nije se moglo izbjeći. Da se nije dogodilo, sarajevska nadbiskupija ostala bi bez dijela rezidencije. To znaju i oni koji danas tvrde suprotno. Da nije tako, mogli su na početku priče reći to što danas govore – da deložacije neće biti i da su prosvjedi i “manipulacije” nepotrebni.
Budući da je riječ o (stambenom) prostoru koji je svojedobno, za “narodne vlasti”, bio nasilno i bespravno uzurpiran, potom korišten za nezakonito prisluškivanje stanara rezidencije, provedbom odluke o deložaciji zapravo bi se ozakonila otimačina. A budući da je stranka u sporu Vrhbosanska nadbiskupija, mnogi su u odluci prepoznali nepravdu i shvatili je kao svojevrsnu poruku Hrvatima u (glavnom gradu) BiH, i to ne samo hrvatski nacionalisti i njihovi izmanipulirani sljedbenici, kako se u nekim komentarima sugerira.
Ili je možda i glavna urednica Oslobođenja bila izmanipulirana kada je u postavila pitanje: “Koja se to politička poruka upućuje sarajevskim Hrvatima deložacijom kardinala?” Možda je izmanipuliran bio i sarajevski muftija Husein Smajić koji je, prema radiju Slobodna Europa, ocijenio žalosnim što država pokušava iseliti “takav moralni autoritet kao što je kardinal Puljić”?
Jasno je da pravo i pravda nisu uvijek na istom kolosijeku, ali je isto tako jasno da treba ukazivati na anomalije u pravnom sustavu i boriti se za njihovo uklanjanje.
Prosvjedi protiv presude o kardinalovoj deložaciji nisu ni prvi, a neće biti ni posljednji takav slučaj. Uostalom, prema važećim zakonima u BiH, Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva, Srbi odlučuju koji će Hrvat biti potpredsjednik Republike Srpske, a Židov, Rom ili Talijan ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, premda je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio da je takvo rješenje neustavno. Treba li i o tome šutjeti ili “manipulirati” da bi se stvari promijenile? [Ivan Šabić / Vjesnik]
